2017
Roman "Vrijeme žetve"
Amir Misirlić
Roman "Vrijeme žetve"
Amir Misirlić
Sabahudin Hadžialić, Amir Misirlić i Avdija Hasanović - Foto: Mula Dizdar
Riječi promotora Doc. dr. Sabahudina Hadžialića
28.6.2017.g. u 18:00 sati
Foaje kino sale KSC VOGOŠĆA
Poštovani prijatelji,
Prije desetak godina sam napisao „Teorije zavjere ne postoje, ali djeluju“. Amir Misirlić je predočio distopijsko djelovanje Teorija zavjere u romanu „Vrijeme žetve“.
Ipak, samo predočavanje fikcije ne bi moglo postojati bez direktnog uvida u realnost prostora i vremena unutar kojeg je stvaran ovaj, „povratak u budućnost“. Nisam se mogao odoljeti utisku da svakodnevnica koju živimo upravo stvara sve pretpostavke kreiranja priče u kojoj će, konačno, biti riješena, grubo riješena patnja 98 % stanovništva Bosne i Hercegovine. Namjerno kažem Bosne i Hercegovine, a ne i cijele planete, obzirom da se sama struktura romana reflektira unutar sve-zemaljske pojavnosti, jer dovoljno je pogledati oko sebe, danas, 28.6.2017.g. i samo će nam se kazati.
„Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokoškolskim ustanovama, neznanje kao imperativ, znanje kao pluskvamperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tršište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermaketima sa isteklim rokom trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci postiđenog sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature “sui generis”, pjesnici što to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina što nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine/opštine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica, a ne uzroka, granice koje “propuštaju”, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom, a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija što raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao najunosniji biznis…BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM. A komunizma više nema. Ili mi se to samo čini?“
Ovu, samo naizgled, distopijsku, no bolno realnu refleksiju naše svakodnevnice, kratku priču sam napisao i objavio prije 12 godina u časopisu MOST iz Mostara objavivši je i u knjizi proze ZEMLJA BEZ SVIJESTI, 2010.g., a časopis MOST je vodio i uređivao rahmetli Alija Kebo i u čijoj redakciji su sjedili bardovi pisane riječi - pokojni Predrag Matvejević, i još uvijek aktivno uključivi Ivo Mijo Andrić, Gradimir Gojer...No, Amir Misirlić me je svojim romanom isprovocirao toliko da se upitam da li je moguće se ne zapitati kako „onaj ko nije poludio ovdje taj nije normalan“, upravo nastavljujući moja vlastita bolna snoviđenja sa početka dvadesetog vijeka/stoljeća. Naime, čitajući roman mog dragog prijatelja i kolege iz studentskih dana sa Fakulteta političkih nauka ovdje u Sarajevu, imao sam priliku vidjeti sadašnjost unutar budućnosti, kao i vice versa, budućnost unutar sadašnjosti. Zbog navedenog sam vam i pročitao tu kratku priču koju nastavljam Amirovim nasljeđem....iz romana...str.96....citat:“Zapravo, najveći je genijalac bio onaj koji je smislio da se oni trebaju maknutiiz vlasti. Do prije pedeset godina uporno su se pokušavali infiltrirati u poluge vlasti i države. I nije im to predstavljalo neki veliki napor. Ali onda su shvatili da ljudi imaju nezgodnu naviku da smjenjuju svoje vlade i da dižu revolucje. Da se bne i demonstriraju, i to uvijek pred vladom. I zato su poluge moći premjestili iza scene. Na pozornici su ostavili i dalje privid nekih državnih institucija pred koje su nezadovoljnici mogli doći, a istim tim institucijama su malo-pomalo oduzimali svaku stvarnu moć da riješe bilo kakakv probem, Država je ostala bez adrese. I to ne samo ovdje nego, prije ili kasnije, bilo gdje u svijetu. Mudrom politikom uslovljenog kreditiranja već zadužene države tjerali su da se iznova zadužuju, a nisu im dali da taj svježi kapital ulažu u industrijske kapacitete koji bi stvorili novu vrijednost. Suštinski, davali su novac za trošenje. I kada bi potrošili novac koji su dobili, onda bi bili samo još siromašniji i dodatno zaduženi. Pa su državne dugove vraćali i plaćali dijelovima nacionalnog suvereniteta i dostojanstva. I, naravno, resursima. I kada su rasprodali „porodično srebro“, došli su tu gdje su sada. Došli su do toga da prodaju sami sebe.“...kraj citata.
Iako postoje određene zamjerke unutar contradictio in adiecto kada je u pitanju pominjanje gotovine/keša i korištenja kreditnih kartica koje zbunjuju čitaoca, jer do kraja nije objašnjena povezanost gotovine unutar platnog prometa korištenja gotovog novca koje koristi Mentorova ekipa tokom kocke i svakodnevnice u kojoj glavni karakteri ove priče obitavaju, smatram da se savršenost predočene priče u kojoj su svi glavni, kao i sporedni likovi istovremeno, ogleda u sljedećem:
No, svi koji će čitati ovaj roman moraju znati jednu stvar. A to je, da zavisno od vašeg background-a, obrazovnog, i/ili socijalnog, svako će pronaći nešto za sebe. Umješnost autora je
da on nudi širokogrudno životnost kao odgovor na fikciju. Ona je sad i tu! Aktivno prisutna u svim situacijama, posebnim pikantnim uzburkanostima i razmjenama energija, fokusirajući se na odjeke koji nastaju u autoru kao proizvod uticaja njegovog vlastitog nivoa razvoja svijesti i pojavnosti, kako obrazovnog, tako i socijalnog. Koji je itekako višeslojan. Nadahnjujući. Raznovrsnošću energije nečega što se nalazi u onom 21 gramu. Duše. Koju on pokušava, kroz likove Drevnih, oteti, iako priča još nije završena. Moje je mišljenje da nikada neće ni biti. Zahvaljujući upravo snalažljivosti predočenih umijeća, zagrebavši po površini dobrih namjera, pred nama se otvara višeslojnost karakternih osobnosti samog autora, koji itekako kvalitetno čini ovu priču proznim modalitetom koji se može bez ikakvih problema čitati, unutar „povratka u budućnost“ u nedavnoj izrežiranoj prošlosti, oporoj sadašnjosti i katastrofičnoj budućnosti.
Čestitam ti, dragi Amire, što si uspio u svakoj od tri navedene stavke, postaviti standarde koje valja dosegnuti. Nije lako biti takav autor. Davno sam napisao „Nije teško pisati. Teško je znati pisati“. Kod tebe je to izuzetno lako. Pisati. I upozoravati.
A radnja? Pitate se. Ona je skrivena upravo na korici ovog romana. Vrijeme Žetve je počelo. I za vas, poštovani prijatelji, danas u Vogošći, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Pitanje je samo da li to vrijeme osjetimo ili ne. Amir je to osjetio. Do nas je sada.
Pročitajte roman. Ne zbog Amira. Već zbog vas i vaše pojedinačne, ali i kolektivne budućnosti.
Doc.dr. Sabahudin Hadžialić
28.6.2017.g.
Sarajevo, BiH
28.6.2017.g. u 18:00 sati
Foaje kino sale KSC VOGOŠĆA
Poštovani prijatelji,
Prije desetak godina sam napisao „Teorije zavjere ne postoje, ali djeluju“. Amir Misirlić je predočio distopijsko djelovanje Teorija zavjere u romanu „Vrijeme žetve“.
Ipak, samo predočavanje fikcije ne bi moglo postojati bez direktnog uvida u realnost prostora i vremena unutar kojeg je stvaran ovaj, „povratak u budućnost“. Nisam se mogao odoljeti utisku da svakodnevnica koju živimo upravo stvara sve pretpostavke kreiranja priče u kojoj će, konačno, biti riješena, grubo riješena patnja 98 % stanovništva Bosne i Hercegovine. Namjerno kažem Bosne i Hercegovine, a ne i cijele planete, obzirom da se sama struktura romana reflektira unutar sve-zemaljske pojavnosti, jer dovoljno je pogledati oko sebe, danas, 28.6.2017.g. i samo će nam se kazati.
„Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokoškolskim ustanovama, neznanje kao imperativ, znanje kao pluskvamperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tršište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermaketima sa isteklim rokom trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci postiđenog sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature “sui generis”, pjesnici što to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina što nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine/opštine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica, a ne uzroka, granice koje “propuštaju”, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom, a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija što raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao najunosniji biznis…BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM. A komunizma više nema. Ili mi se to samo čini?“
Ovu, samo naizgled, distopijsku, no bolno realnu refleksiju naše svakodnevnice, kratku priču sam napisao i objavio prije 12 godina u časopisu MOST iz Mostara objavivši je i u knjizi proze ZEMLJA BEZ SVIJESTI, 2010.g., a časopis MOST je vodio i uređivao rahmetli Alija Kebo i u čijoj redakciji su sjedili bardovi pisane riječi - pokojni Predrag Matvejević, i još uvijek aktivno uključivi Ivo Mijo Andrić, Gradimir Gojer...No, Amir Misirlić me je svojim romanom isprovocirao toliko da se upitam da li je moguće se ne zapitati kako „onaj ko nije poludio ovdje taj nije normalan“, upravo nastavljujući moja vlastita bolna snoviđenja sa početka dvadesetog vijeka/stoljeća. Naime, čitajući roman mog dragog prijatelja i kolege iz studentskih dana sa Fakulteta političkih nauka ovdje u Sarajevu, imao sam priliku vidjeti sadašnjost unutar budućnosti, kao i vice versa, budućnost unutar sadašnjosti. Zbog navedenog sam vam i pročitao tu kratku priču koju nastavljam Amirovim nasljeđem....iz romana...str.96....citat:“Zapravo, najveći je genijalac bio onaj koji je smislio da se oni trebaju maknutiiz vlasti. Do prije pedeset godina uporno su se pokušavali infiltrirati u poluge vlasti i države. I nije im to predstavljalo neki veliki napor. Ali onda su shvatili da ljudi imaju nezgodnu naviku da smjenjuju svoje vlade i da dižu revolucje. Da se bne i demonstriraju, i to uvijek pred vladom. I zato su poluge moći premjestili iza scene. Na pozornici su ostavili i dalje privid nekih državnih institucija pred koje su nezadovoljnici mogli doći, a istim tim institucijama su malo-pomalo oduzimali svaku stvarnu moć da riješe bilo kakakv probem, Država je ostala bez adrese. I to ne samo ovdje nego, prije ili kasnije, bilo gdje u svijetu. Mudrom politikom uslovljenog kreditiranja već zadužene države tjerali su da se iznova zadužuju, a nisu im dali da taj svježi kapital ulažu u industrijske kapacitete koji bi stvorili novu vrijednost. Suštinski, davali su novac za trošenje. I kada bi potrošili novac koji su dobili, onda bi bili samo još siromašniji i dodatno zaduženi. Pa su državne dugove vraćali i plaćali dijelovima nacionalnog suvereniteta i dostojanstva. I, naravno, resursima. I kada su rasprodali „porodično srebro“, došli su tu gdje su sada. Došli su do toga da prodaju sami sebe.“...kraj citata.
Iako postoje određene zamjerke unutar contradictio in adiecto kada je u pitanju pominjanje gotovine/keša i korištenja kreditnih kartica koje zbunjuju čitaoca, jer do kraja nije objašnjena povezanost gotovine unutar platnog prometa korištenja gotovog novca koje koristi Mentorova ekipa tokom kocke i svakodnevnice u kojoj glavni karakteri ove priče obitavaju, smatram da se savršenost predočene priče u kojoj su svi glavni, kao i sporedni likovi istovremeno, ogleda u sljedećem:
- Kadriranje je savršeno, gotovo filmsko i slobodno se može reći da je Amirov narativ kao ruka kapetana koja smireno usmjerava brod preko nemirnog okeana sudbine kojim naše misli hode čitajući ovu inspirativnu priču ka logičnom kraju. Ili početku. Ko zna?
- Iako ponekad zna koristiti zbunjujuće izraze kao „gaće prije nekoliko vijekova izašle iz mode“; riječ „stranka“ bez navođenja o kome se radi; emotivna poređenja koja, siguran sam, mogu probuditi neželjene, provokativne emocije kod pominjanja upoređivanja poraza Srba na „Boju na Kosovu“ i FK „Željezničar“ u borbi za finale Kupa UEFA ovdje u Sarajevu; nemogućnost da u ovoj i ovakvoj državi ikada bude jedan predsjednik (ili je to samo najava, svjesna, konačne podjele ovih prostora u vremenu pred nama- 2029.g., gdje navedeno i smješta ovaj autor) itekako je prepoznatljiv isprepleteni narativ profesionalne novinarske preciznosti, književne nadahnute usmjerenosti i ličnog iskustva autora koji svoje vlastite svakodnevne nesvjesne (da li?) traume, prebacuje u distopijsku budućnost radi preciznijeg objašnjenja sadašnjosti. Jednostavno, upozoravajući. Glasno. I provokativno. Ja sam uvjeren da on to i radi zbog provokacije. Itekako glasno u ovom romanu.
- Zbog čega sam naveo gore navedeno? Zbog dvije stvari. Prva je ona za koju će sam Amir kazati kako je sve ovo samo fikcija i da je slobodna misao autora vodila ruku koja je pisala navedeni tekst. I druga, da Amir itekako dobro, zrelo, umješno i unutar jedne nove paradigme želi učiniti razumljivim vrijeme u kojem živimo i, nadasve, upozoriti, na njemu svojstven način – provokativno, inspirativno isprepleten pojedinačnim sudbinama likova koji nose radnju, na sadašnjost, govoreći o budućnosti. Kako sam već i rekao ovdje su svi likovi dio mozaika uspješnosti ove knjige na način da su svi istovremeno glavni, ali i sporedni likovi bolesno istraumatizirane budućnosti.
- Likovi su ovdje ispunjeni vlastitim koloritom.
No, svi koji će čitati ovaj roman moraju znati jednu stvar. A to je, da zavisno od vašeg background-a, obrazovnog, i/ili socijalnog, svako će pronaći nešto za sebe. Umješnost autora je
da on nudi širokogrudno životnost kao odgovor na fikciju. Ona je sad i tu! Aktivno prisutna u svim situacijama, posebnim pikantnim uzburkanostima i razmjenama energija, fokusirajući se na odjeke koji nastaju u autoru kao proizvod uticaja njegovog vlastitog nivoa razvoja svijesti i pojavnosti, kako obrazovnog, tako i socijalnog. Koji je itekako višeslojan. Nadahnjujući. Raznovrsnošću energije nečega što se nalazi u onom 21 gramu. Duše. Koju on pokušava, kroz likove Drevnih, oteti, iako priča još nije završena. Moje je mišljenje da nikada neće ni biti. Zahvaljujući upravo snalažljivosti predočenih umijeća, zagrebavši po površini dobrih namjera, pred nama se otvara višeslojnost karakternih osobnosti samog autora, koji itekako kvalitetno čini ovu priču proznim modalitetom koji se može bez ikakvih problema čitati, unutar „povratka u budućnost“ u nedavnoj izrežiranoj prošlosti, oporoj sadašnjosti i katastrofičnoj budućnosti.
- Dalje, kvalitet ovoga djela i jeste, kako rekoh u višeslojnosti karaktera ovog autora kao odraz u ogledalu mogućih novih priča. Kako? Svatko od likova u priči, od Dizdara, Serdara, preko Štulića (e, on je posebna priča, lik ovog imena namjerno ubačen od strane rok kritičara Amira Misirlića kao Hičkokovski trag pojavnosti drugog Amira, onoga Amira koji je jedan od najjačih muzičkih kritičara ovih prostora, ali i šire), Maj(d)e, Adema, Pascala, Džemidižića, Andrea, Mentora, Sliškovića i inih, može biti centralnim likom nove fikcije. Ne sumnjam da će to i postati. Zbog čega? Jer ih je Amir namjerno ostavio nedovršenim unutar vlastite opstojnosti a predstavio samo onoliko koliko je bilo potrebno da opstanu kao značajni dio mozaika surove stvarnosti, oprostite budućnosti, koju kreira.
- Čitanje u hladu borova ili palmi, na plaži tokom ljetnog odmora, kada želite zaboraviti svakodnevnicu i unijeti se u, prije svega, distopijski svijet vlastite budućnosti.
- Promišljanje o trenutku sada i ovdje. Kako bi pokušali mijenjati neumitnu budućnost. Da li je kasno? Poštovani prijatelji, vi koji ste danas i ovdje sa nama, samo vi znate odgovor. Ako vam je dobro, onda ništa, kako rekoše neke od mojih kolega sa portala Peščanik iz Beograda.
- Za mlade autore, željne ulaska u svijet klasične beletristike, proze koja vas zabavlja i istovremeno upozorava, kako rekoh, zavisno od toga kojem socijalnom sloju pripadate. Ovo je itekako uspješan projekat književnika, sada, Amira Misirlića.
Čestitam ti, dragi Amire, što si uspio u svakoj od tri navedene stavke, postaviti standarde koje valja dosegnuti. Nije lako biti takav autor. Davno sam napisao „Nije teško pisati. Teško je znati pisati“. Kod tebe je to izuzetno lako. Pisati. I upozoravati.
A radnja? Pitate se. Ona je skrivena upravo na korici ovog romana. Vrijeme Žetve je počelo. I za vas, poštovani prijatelji, danas u Vogošći, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Pitanje je samo da li to vrijeme osjetimo ili ne. Amir je to osjetio. Do nas je sada.
Pročitajte roman. Ne zbog Amira. Već zbog vas i vaše pojedinačne, ali i kolektivne budućnosti.
Doc.dr. Sabahudin Hadžialić
28.6.2017.g.
Sarajevo, BiH
07.7.2017.g. - Studentski Impuls 46 - AMT Studio Sarajevo
Foto_CENTAR LITTERATUS Studentski impuls, Sarajevo
Fotografije JU KSC Vogošća
| o_knjizi_vrijeme_zetve_amer_misirlic_2017.docx |
Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo (i/ili Dr. Wagnera 18, 70230, Bugojno), Bosna i Hercegovina. Kontakt +387 61 196 707 i/ili [email protected]
|
Istaknuti samostalni umjetnik Rješenjem (Broj: 12-40-12388/13)
Ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo od 1.1.2013. |
Prominent self sustained artist through Decision (No: 12-40-12388/13)
by the Minister of culture and sport of Canton Sarajevo since 1.1.2013. |
