2018
Memories of Khojaly
THE CHILDREN THAT DID NOT GROW UP
25-26 February 1992
Elshad EYVAZLI
Memories of Khojaly
THE CHILDREN THAT DID NOT GROW UP
25-26 February 1992
Elshad EYVAZLI
Sabahudin Hadžialić
22.2.2018.g.
Sarajevo, BiH
„Sjećanja na Kodžali – DJECA KOJA NISU ODRASLA“
Sjećanje je vječnost.
Upravo zbog uobličavanja pretpostavki koje obilježavaju vječnost globalne patnje samo zbog činjenice da je drugi i drugačiji neprijatelj koji treba nestati, bez mogućnosti pronalaženja kompromisa, kako sam, radi progresivnosti usmjerenosti ka opstojnosti ljudskoga bitka, i u mnoštvu prilika navodio da nam je potrebno „više komunikacije – manje konflikta“. Jer, tamo gdje nema komunikacije, nastaju mogućnosti prvo verbalnog, a zatim i fizičkog konflikta bez obzira gdje se nalazili na prostorima ovog našeg svijeta, ispunjenog kontinuiranih grijehom – upravo konflikta, koji samo mijenja oblike pojavnosti, dok u suštini ostaje i opstaje kao negacija humanosti per se.
Ni jednoga trenutka se nisam dvoumio da li da budem jedan od promotora ove tužne sage o patnji djece koja nisu odrasla iz Azerbejdžana, i to ne samo zbog toga što ni djeca ovih prostora, itekako veliki dio njih, nije odrastao upravo zbog patnje i surovosti kojoj su bili izloženi u ratovima devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno na prostoru naše domovine, Bosne i Hercegovine. Danas sam ovdje sa vama, jer to je obaveza svakog čovjeka koji svoje postojanje ne zasniva na isključivosti prema drugom i drugačijeg već samo i jedino na usmjerenosti konačnog razumijevanja da smo svi crvene boje krvi ispod kože i da upravo ta boja krvi ne pravi razlike među ljudima, do ljudi sami.
Stradanje naroda Azerbejdžana, preko samo dijelom ispričane refleksije o patnji djece i njihovih porodica, ali i naroda Azerbejdžana u ovoj knjizi, autora Elshad EYVAZLija, je samo, nažalost, kontinuitet patnje koja obuhvaća ljudsku civilizaciju od njenog uobličavanja do dana današnjeg, od Holokausta tokom II Svjetskog rata i sve do dana današnjeg i genocida u Srebrenici - ali kako nazvati stradanje stotine i stotine nevinih u Kodžaliju krajem prošlog stoljeća? Ubistvom, masakrom ili etničkim čišćenjem, obzirom da ajet iz Kurana časnog kaže: „Ko god ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet! Ko god spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!“
Gdje je civilizacija bila kada je svijet ubijan ne jednom već više hiljada puta u Srebrenici i drugim stratištima naroda u Bosni i Hercegovini?
Gdje je civilizacija bila kada je svijet ubijan ne jednom već više stotina puta u Kodžaliju u Azerbejdžanu?
Zaista sam bio iskreno ganut čitavši rekte ispovijesti ovih malih – velikih ljudi, djece koja nikada odrasla nisu. Neću govoriti o pojedinačnim bolima i patnjama navedenim u ovoj knjizi, jer svaka bol je posebna za sebe i zbog toga je zaista morate iščitati, a ne samo pročitati, jer je ova knjiga nedovršena, kontinuirana priča patnje. Svakim novim čitanjem stvara se nova bol, bol koja opstaje u vječnosti civilizacije kao kontinuitet.
No, vrijeme ne može ništa učiniti kada je bol Azerbejdžanske djece u pitanju. Obzirom da vrijeme ne prolazi, jer ne postoji. Mi, ljudi, prolazimo, jer smo postojali. Kako je jednom prilikom i jedan sarajevski sajdžija rekao:“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme.“ Da, kada ljudi budu nestali, vrijeme nestaje, ali patnja ostaje. I na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i Azerbejdžana.
Kako prevazići patnju, barem pokušati?
Sjećanjem, koje prerasta u vječnost.
Poslušajte jedno od sjećanja navedeno u knjizi...citat: „Nismo imali našu majku, nismo imali našeg babu! Nismo mogli da budemo djeca! Djeca bi trebalo da imaju majku, da ih pazi. Nema veze... Bili smo toliko ljubomorni na djecu čiji su roditelji bili živi... Adalet i ja bili smo jedan uz drugog. Željeli smo da su nam roditelji živi, čak ako bismo morali i da prosimo i da se o njima brinemo.“..kraj citata.
Koliko samo boli i patnje u jednom paragrafu, roman je ovaj paragraf u samo par predstavljenih rečenica koje tužno odjekuju damarima moga duha.
Ove i ovakve knjige su obrazovanju potrebne. Ove i ovakve knjige su ljudima potrebne. Ne da bi mrzili druge i drugačije, već da bi spriječile ponavljanje istorije, koje je toliko bolno širom svijeta.
Moja preporuka je da ova knjiga bude prevedena na sve jezike svijeta. Radi dobrobiti čovječanstva kako se ovakve stvari nikada i nikome više ne bi ponovile, ali i da se ne zaborave, upravo zbog djece širom svijeta koja nikada odrasti neće.
Jer, sjećanje je vječnost.
22.2.2018.g.
Sarajevo, BiH
„Sjećanja na Kodžali – DJECA KOJA NISU ODRASLA“
Sjećanje je vječnost.
Upravo zbog uobličavanja pretpostavki koje obilježavaju vječnost globalne patnje samo zbog činjenice da je drugi i drugačiji neprijatelj koji treba nestati, bez mogućnosti pronalaženja kompromisa, kako sam, radi progresivnosti usmjerenosti ka opstojnosti ljudskoga bitka, i u mnoštvu prilika navodio da nam je potrebno „više komunikacije – manje konflikta“. Jer, tamo gdje nema komunikacije, nastaju mogućnosti prvo verbalnog, a zatim i fizičkog konflikta bez obzira gdje se nalazili na prostorima ovog našeg svijeta, ispunjenog kontinuiranih grijehom – upravo konflikta, koji samo mijenja oblike pojavnosti, dok u suštini ostaje i opstaje kao negacija humanosti per se.
Ni jednoga trenutka se nisam dvoumio da li da budem jedan od promotora ove tužne sage o patnji djece koja nisu odrasla iz Azerbejdžana, i to ne samo zbog toga što ni djeca ovih prostora, itekako veliki dio njih, nije odrastao upravo zbog patnje i surovosti kojoj su bili izloženi u ratovima devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno na prostoru naše domovine, Bosne i Hercegovine. Danas sam ovdje sa vama, jer to je obaveza svakog čovjeka koji svoje postojanje ne zasniva na isključivosti prema drugom i drugačijeg već samo i jedino na usmjerenosti konačnog razumijevanja da smo svi crvene boje krvi ispod kože i da upravo ta boja krvi ne pravi razlike među ljudima, do ljudi sami.
Stradanje naroda Azerbejdžana, preko samo dijelom ispričane refleksije o patnji djece i njihovih porodica, ali i naroda Azerbejdžana u ovoj knjizi, autora Elshad EYVAZLija, je samo, nažalost, kontinuitet patnje koja obuhvaća ljudsku civilizaciju od njenog uobličavanja do dana današnjeg, od Holokausta tokom II Svjetskog rata i sve do dana današnjeg i genocida u Srebrenici - ali kako nazvati stradanje stotine i stotine nevinih u Kodžaliju krajem prošlog stoljeća? Ubistvom, masakrom ili etničkim čišćenjem, obzirom da ajet iz Kurana časnog kaže: „Ko god ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet! Ko god spasi jednog čovjeka, kao da je spasio cijeli svijet!“
Gdje je civilizacija bila kada je svijet ubijan ne jednom već više hiljada puta u Srebrenici i drugim stratištima naroda u Bosni i Hercegovini?
Gdje je civilizacija bila kada je svijet ubijan ne jednom već više stotina puta u Kodžaliju u Azerbejdžanu?
Zaista sam bio iskreno ganut čitavši rekte ispovijesti ovih malih – velikih ljudi, djece koja nikada odrasla nisu. Neću govoriti o pojedinačnim bolima i patnjama navedenim u ovoj knjizi, jer svaka bol je posebna za sebe i zbog toga je zaista morate iščitati, a ne samo pročitati, jer je ova knjiga nedovršena, kontinuirana priča patnje. Svakim novim čitanjem stvara se nova bol, bol koja opstaje u vječnosti civilizacije kao kontinuitet.
No, vrijeme ne može ništa učiniti kada je bol Azerbejdžanske djece u pitanju. Obzirom da vrijeme ne prolazi, jer ne postoji. Mi, ljudi, prolazimo, jer smo postojali. Kako je jednom prilikom i jedan sarajevski sajdžija rekao:“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme.“ Da, kada ljudi budu nestali, vrijeme nestaje, ali patnja ostaje. I na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i Azerbejdžana.
Kako prevazići patnju, barem pokušati?
Sjećanjem, koje prerasta u vječnost.
Poslušajte jedno od sjećanja navedeno u knjizi...citat: „Nismo imali našu majku, nismo imali našeg babu! Nismo mogli da budemo djeca! Djeca bi trebalo da imaju majku, da ih pazi. Nema veze... Bili smo toliko ljubomorni na djecu čiji su roditelji bili živi... Adalet i ja bili smo jedan uz drugog. Željeli smo da su nam roditelji živi, čak ako bismo morali i da prosimo i da se o njima brinemo.“..kraj citata.
Koliko samo boli i patnje u jednom paragrafu, roman je ovaj paragraf u samo par predstavljenih rečenica koje tužno odjekuju damarima moga duha.
Ove i ovakve knjige su obrazovanju potrebne. Ove i ovakve knjige su ljudima potrebne. Ne da bi mrzili druge i drugačije, već da bi spriječile ponavljanje istorije, koje je toliko bolno širom svijeta.
Moja preporuka je da ova knjiga bude prevedena na sve jezike svijeta. Radi dobrobiti čovječanstva kako se ovakve stvari nikada i nikome više ne bi ponovile, ali i da se ne zaborave, upravo zbog djece širom svijeta koja nikada odrasti neće.
Jer, sjećanje je vječnost.
| tekst_za_predstavljanje_knjige_u_sarajevu_22.2.2018.docx |
Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo (i/ili Dr. Wagnera 18, 70230, Bugojno), Bosna i Hercegovina. Kontakt +387 61 196 707 i/ili sabihadzi@gmail.com
|
Istaknuti samostalni umjetnik Rješenjem (Broj: 12-40-12388/13)
Ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo od 1.1.2013. Istaknuti samostalni umjetnik od 1.1.2009 također odlukom nadležnog Ministarstva |
Prominent self sustained artist through Decision (No: 12-40-12388/13)
by the Minister of culture and sport of Canton Sarajevo since 1.1.2013. Prominent self sustained artist as of 1.1.2009 also by the decision of authorized Ministry |
