Mart / Ožujak 2018.g.
udžbenik
"Medijska pismenost vs. političke manipulacije"
Izdavač: Internacionalni univerzitet Travnik, Travnik, BiH
Izdavač: Internacionalni univerzitet Travnik
|
Recenzenti:
|
|
|
Kanal 6 - TV
Dio govora...
Prof. dr. Nenad Novaković, dekan FMiK-a IUT-a, Travnik, BiH
iz Banja Luke, entitet RS, BiH
...Neću ponavljati ono što sam naveo na ovih osam stranica naučne recenzije za knjigu „Medijska pismenost vs. Političke manipulacije“, ali...želio bih naznačiti značaj ovog udžbenika sa naznakom koliko nam nedostaje ovakve literature u medijima i uopšte u komunikaciji i u odnosima sa javnošću na prostorima jezika koje govorimo. Sabi se odvažio da napravi udžbenik po savremenoj metodologiji, po pristupu, koncepciji i sadržaju i mislim da je u tome uspio u potpunosti. Medijska pismenost je danas termin koji polako ulazi u sluh svih građana Bosne i Hercegovine. Kada kažem „ulazi u sluh“ to navodim zbog činjenice da se o medijskoj pismenost donedavno nije razgovaralo.
U naše doba se govorilo „bilo je na televiziji i to je tačno“ i to je aksiomatski pristup i o tome se više ne diskutuje. Kada sam ja išao u osnovnu školu – definicija pismenosti je bila sasvim drugačija od one koja se danas traži. Tada se tražila pismenost pisanja i čitanja – da znaš tablicu množenja i tablicu računanja. I čovjek je bio pismen. Danas pismenost podrazumijeva elemntarnu pismenost na maternjem jeziku, informatičku pismenost i medijsku pismenost. I zbog toga je dobrodošao ovaj udžbenik kolege Sabija o medijskoj pismenosti. To nije samo jednosmjerni proces, a mi, i to naročito mi sa medija, moramo znati da je to apsolutno dvosmjerni proces – da razumijemo informaciju koja se nudi i da znamo kako da serviramo tu informaciju drugima, odnosno onima koji će biti naši konzumenti. Primjera radi, neshvatljivo je da mi, na jednom od javnih servisa, čujemo vijest – utopio se ribar u Bermudskom trouglu – vijest na javnom servisu koja je apsolutno nebitna, beznačajna a istovremeno Radio Travnik i/ili Radio Federacije nije objavio da je bio, ne daj Bože, saobraćajni udes kod Travnika. Jer, ta nam je vijest značajnija od utopljenog ribara tamo daleko. Znači, oni ljudi koji su kreirali medijski prostor nisu bili dobro medijski pismeni, nisu prepoznali šta je to u ovom trenutku za nas zanimljivo.
Kada govorimo o ovoj konkretnoj knjizi sa dijelom naslova – političke manipulacije, Sabi izgleda...kod njega ništa nije slučajno, samo da znate. Kod njega nema slučaja. Ak i ako filozofija poznaje slučajnost u teoriji, kod Sabija nema slučajnosti ni u teoriji. Neke tamo davne, ratne, poratne godine, a to vjerovatno neko od vas ne zna, Sabi je, a pošto samo i drugari, jedan od boljih pisaca na podruju ovih jezika koje razumijemo – pisaca poezije. Ja tada pravim antologiju ljubavne poezije, odnosno svjetske ljubavne poezije, znai 360 pjesnika je tu, znali od Nerude...od Biblije, pjesme nad pjesmama pa do današnjih dana i u tu Antologiju uvrstim pjesmu Sabijevu. Pogledajte malo, to vrijeme ružno bješe, i ja stavim pjesmu ovog čovjeka i on mene nazove i reče „Kako si smio?“. Ja rekoh da ja stavih pjesmu, nisam stavio ništa drugo i rekoh mu „ti si to zaslužio svojim radom“. E, sada kada kažem pjesnik, vraćam se ponovo jer ništa ovo nije uzvan konteksta ove knjige. Kada pominjete medijsku pismenost i političke maniuplacije to može biti suhoparna materija koja nikoga neće zainteresirati.
No, ne, Sabi je ovdje i pjesnik i pedagog i metodičan i profesor. Spojio je četiri stvari u jednu, tako da ne morate čitati ni od početka...otvorite na 15o strani i vidite šta je to „ozbijna kulturna produkcija“ i završite priču sa kulturnom produkcijom i koliko ta kulturna produkcija može uticati na medijsku manipuaciju i uopšte na političku manipulaciju. Znači ovu knjigu možete čitati od pozadi ili od početka. Jezik mu je tačan, tečan, pregledno, pisano na način jednog čovjeka koji zna šta je jezik, pjesnika ljubavne poezije...Metodološki, knjiga urađena po svim standardima pravljenja udžbenika.
Dalje, knjiga je opremljenjena kompletnom literaturom potrebnom za udžbenik koji se može koristiti, a ja vam da će ga koristiti svi moji studenti gdje god da radim, kao što ću ga preporučiti svima...i da je ne pročitate a da samo pročtate literaturu i da iskoristite navedeno i imate input više da možete nešto pronači dalje. Ima tu jedna stvar koja fanscinira, ali nemojte da vas to opterećuje. Biografija profesora Hadžialića. Ona je fascinatna, kao da čovjek ne živi kod nas. Naravoučenije za mlade studente. Ako se imalo potrudite da naučite, imate od koga naučiti i može vam biti putokaz kako se uz veliki rad može napraviti rezultat bez obzira kakva je situacija oko nas. Tema „političke manipuacije“ – što dalje potvrđuje da nema slučaja – 2018.g. je izborna godina, knjiga se pojavljuje u izbornoj godini, na početku izborne godine.
Dozvolite mi da kažem – najveće političke manipulacije, odnosno najviše medijskih manipulacija se koristi u vrijeme izbornih godina, u vrijeme predizborne priče. Sabi nije stao na tome da nam je rekao šta je to manipulacija, šta je to medijska pismenost – odnosno on je konkretno naveo kako i na koji način mi možemo da radimo na opismenjavanju, odnosno kako da u najvećem broju budemo medijski pismeni, da prepoznajemo stvarnost u poređenju sa onim što nam se predočava kao takva. Dalje, kada govorimo o medijskoj pismenosti, postoji nešto više i to je medijska propaganda. Kada je čujem „medijska propaganda“ u Bosni i Hercegovini, odmah dobijem ospice. Zbog čega? Zbog toga što mi danas, sa kadrovima sa kojima raspolažemo nismo spremni i sposobni povući radnu nit elementarne profesionalne medijske pismenosti. Nismo sposobni da prenosimo informacije u onom formatu koje jesu a za medijsku propagandu je potrebno mnogo veće znanje.
Ovdje, profesor, na jedan veoma praktičan način pokazuje da je opismenjavanje, medijsko pa i svako drugo neophodno. Vi živite u XXI vijeku. Vaš radni vijek će se završavati u drugoj polovini XXI vijeka, a ja sam rođen u drugoj polovini XX, prošlog vijeka. Vaš čitav životni vijek je XXI vijek – to je vijek informacija. Vi morate baratati njima blagovremeno, tačno, svrsishodno i osmišljenom informacijom mroate ovladati. Na vama je da to uradite, i ovo je usmjerenje za vaše prve korake – ovdje samo izvlačim natuknice iz ove knjige – preskaćem – znanje i medijska pismenost se ne nasljeđuju. Nećete je dobiti genetski. Nećete je dobiti nacionalno.
Nećete je dobiti zbog toga što su vam i tata dali nešto, već to se stiče, to se uči. Prema tome...Zašto biti medijski pismen? Ako imate dilemu oko toga, radite na sebi, budite medijski pismeni. Biti medijski pismen danas je zadatak. To je danas nešto bez čega vi ne možete normalno da komunicirate, bez obzira koji posao radite. Ljudi iz medija moraju biti ekstremno pismeni, i medijski i na svaki drugi način...Jer jedanput kada medijski pogriješite, jedanput kada budete medijski nepismeni teško se povratiti na stazu.
Sugestija ove knjige je cjeloživotno učenje, stalan rad, rad na sebi ali i rad na okruženju. Ako ova knjiga samo u tome uspije, odlicno – ovo goovorim za knjigu kao udžbeniku, s tim da ona može biti svakom drugom čovjeku, iz svake druge oblasti, od pomoći, ne samo struci kao takvoj. Moram reći da je jezički veoma pitka, i može pomoći svakome da vidi šta je elementarna medijska pismenost a šta je politička manipulacija.
Između ove dvije stvari, sticanja elementarnog znanja šta je medijska pismenost, šta je politička manipulacija. Između ove dvije stvari, a one se jedna na drugu naslanjaju – što je manja medijska pismenost, veća je mogućnost političke manipulacije...Imamo praktičnu stvar sistema spojenih posuda. I u samom naslovu „Medijska pismenost vs. Političke manipulacije“, dva antagonizma se nalaze u istoj ravni i mi samo što kažemo „izvolite, šta želite.“ Hoćeo li političku manipulaciju, nemojmo ići u školu, odnosno ne mojmo razvijati znanje, nemojmo i od osnovne škole ćemo biti izmanipulisani.
Ovdje Sabi pominje jednog velikog novinara Stona koji na svojim predavanjima uvijek kaže prve dvije riječi „vlada laže“. Ali ne samo da ga citiramo zbog toga već da na osnovu navedenog razvijamo medijsku pismenost i samim tim kritiku koja pomaže, a ne kritiku koja je kritizerska, onda možemo da shvatmo da mi našu vladu volimo, ako joj kažemo da laže, a ne da je mrzimo...već kroz kritiku koja pomaže, kroz medijsku pismenost ukazujemo na probleme, jer šta želimo, želimo da naša vlada radi bolje, da bude najbolja na svijetu. I zbog toga Sabi prenosi Stonove riječi, jer želi da vlada radi bolje.
Ja sam počastvovan da budem danas sa vama i što mogu da pričam, jer sa druge strane ova knjiga lakšava nama jedan dio posla, jer ćemo reći našim studentima pogledajte kako je to napisano kod profesora Sabahudina pa ćemo lakše da pričamo... to je jedna stvar...druga je, da je dobro za univerzitet, za ljude sve koji se bave medijima, komunikacijama, odnosima sa javnošću, i uopšte za sve ljude koji se bave bilo kakvim javnim, pojavnim oblicima, da imaju ovu knjigu, ovaj udžbenik, ovo pisanije, kako god da ga nazovemo...i možemo ga staviti u bilo koju fioku jer, siguran sam, da smo od danas bogatiji, kako mi, tako i Internacionalni univerzitet Travnik, koji je izdavač ove knjige čiji je autor profesor Sabahudin Hadžialić.
Ja mu od srca čestitam i želim svu sreću. Ima jedna, samo, naznaka. Bit će mu teško napraviti bolji udžbenik od ovoga a znam da je živac, i da već radi na sljedećem...da napravi bolji od ovoga, da ovo nadogradi. Ali on je čudo i napraviće...Čestitam...
Prof. dr. Nenad Novaković, dekan FMiK-a IUT-a, Travnik, BiH
iz Banja Luke, entitet RS, BiH
...Neću ponavljati ono što sam naveo na ovih osam stranica naučne recenzije za knjigu „Medijska pismenost vs. Političke manipulacije“, ali...želio bih naznačiti značaj ovog udžbenika sa naznakom koliko nam nedostaje ovakve literature u medijima i uopšte u komunikaciji i u odnosima sa javnošću na prostorima jezika koje govorimo. Sabi se odvažio da napravi udžbenik po savremenoj metodologiji, po pristupu, koncepciji i sadržaju i mislim da je u tome uspio u potpunosti. Medijska pismenost je danas termin koji polako ulazi u sluh svih građana Bosne i Hercegovine. Kada kažem „ulazi u sluh“ to navodim zbog činjenice da se o medijskoj pismenost donedavno nije razgovaralo.
U naše doba se govorilo „bilo je na televiziji i to je tačno“ i to je aksiomatski pristup i o tome se više ne diskutuje. Kada sam ja išao u osnovnu školu – definicija pismenosti je bila sasvim drugačija od one koja se danas traži. Tada se tražila pismenost pisanja i čitanja – da znaš tablicu množenja i tablicu računanja. I čovjek je bio pismen. Danas pismenost podrazumijeva elemntarnu pismenost na maternjem jeziku, informatičku pismenost i medijsku pismenost. I zbog toga je dobrodošao ovaj udžbenik kolege Sabija o medijskoj pismenosti. To nije samo jednosmjerni proces, a mi, i to naročito mi sa medija, moramo znati da je to apsolutno dvosmjerni proces – da razumijemo informaciju koja se nudi i da znamo kako da serviramo tu informaciju drugima, odnosno onima koji će biti naši konzumenti. Primjera radi, neshvatljivo je da mi, na jednom od javnih servisa, čujemo vijest – utopio se ribar u Bermudskom trouglu – vijest na javnom servisu koja je apsolutno nebitna, beznačajna a istovremeno Radio Travnik i/ili Radio Federacije nije objavio da je bio, ne daj Bože, saobraćajni udes kod Travnika. Jer, ta nam je vijest značajnija od utopljenog ribara tamo daleko. Znači, oni ljudi koji su kreirali medijski prostor nisu bili dobro medijski pismeni, nisu prepoznali šta je to u ovom trenutku za nas zanimljivo.
Kada govorimo o ovoj konkretnoj knjizi sa dijelom naslova – političke manipulacije, Sabi izgleda...kod njega ništa nije slučajno, samo da znate. Kod njega nema slučaja. Ak i ako filozofija poznaje slučajnost u teoriji, kod Sabija nema slučajnosti ni u teoriji. Neke tamo davne, ratne, poratne godine, a to vjerovatno neko od vas ne zna, Sabi je, a pošto samo i drugari, jedan od boljih pisaca na podruju ovih jezika koje razumijemo – pisaca poezije. Ja tada pravim antologiju ljubavne poezije, odnosno svjetske ljubavne poezije, znai 360 pjesnika je tu, znali od Nerude...od Biblije, pjesme nad pjesmama pa do današnjih dana i u tu Antologiju uvrstim pjesmu Sabijevu. Pogledajte malo, to vrijeme ružno bješe, i ja stavim pjesmu ovog čovjeka i on mene nazove i reče „Kako si smio?“. Ja rekoh da ja stavih pjesmu, nisam stavio ništa drugo i rekoh mu „ti si to zaslužio svojim radom“. E, sada kada kažem pjesnik, vraćam se ponovo jer ništa ovo nije uzvan konteksta ove knjige. Kada pominjete medijsku pismenost i političke maniuplacije to može biti suhoparna materija koja nikoga neće zainteresirati.
No, ne, Sabi je ovdje i pjesnik i pedagog i metodičan i profesor. Spojio je četiri stvari u jednu, tako da ne morate čitati ni od početka...otvorite na 15o strani i vidite šta je to „ozbijna kulturna produkcija“ i završite priču sa kulturnom produkcijom i koliko ta kulturna produkcija može uticati na medijsku manipuaciju i uopšte na političku manipulaciju. Znači ovu knjigu možete čitati od pozadi ili od početka. Jezik mu je tačan, tečan, pregledno, pisano na način jednog čovjeka koji zna šta je jezik, pjesnika ljubavne poezije...Metodološki, knjiga urađena po svim standardima pravljenja udžbenika.
Dalje, knjiga je opremljenjena kompletnom literaturom potrebnom za udžbenik koji se može koristiti, a ja vam da će ga koristiti svi moji studenti gdje god da radim, kao što ću ga preporučiti svima...i da je ne pročitate a da samo pročtate literaturu i da iskoristite navedeno i imate input više da možete nešto pronači dalje. Ima tu jedna stvar koja fanscinira, ali nemojte da vas to opterećuje. Biografija profesora Hadžialića. Ona je fascinatna, kao da čovjek ne živi kod nas. Naravoučenije za mlade studente. Ako se imalo potrudite da naučite, imate od koga naučiti i može vam biti putokaz kako se uz veliki rad može napraviti rezultat bez obzira kakva je situacija oko nas. Tema „političke manipuacije“ – što dalje potvrđuje da nema slučaja – 2018.g. je izborna godina, knjiga se pojavljuje u izbornoj godini, na početku izborne godine.
Dozvolite mi da kažem – najveće političke manipulacije, odnosno najviše medijskih manipulacija se koristi u vrijeme izbornih godina, u vrijeme predizborne priče. Sabi nije stao na tome da nam je rekao šta je to manipulacija, šta je to medijska pismenost – odnosno on je konkretno naveo kako i na koji način mi možemo da radimo na opismenjavanju, odnosno kako da u najvećem broju budemo medijski pismeni, da prepoznajemo stvarnost u poređenju sa onim što nam se predočava kao takva. Dalje, kada govorimo o medijskoj pismenosti, postoji nešto više i to je medijska propaganda. Kada je čujem „medijska propaganda“ u Bosni i Hercegovini, odmah dobijem ospice. Zbog čega? Zbog toga što mi danas, sa kadrovima sa kojima raspolažemo nismo spremni i sposobni povući radnu nit elementarne profesionalne medijske pismenosti. Nismo sposobni da prenosimo informacije u onom formatu koje jesu a za medijsku propagandu je potrebno mnogo veće znanje.
Ovdje, profesor, na jedan veoma praktičan način pokazuje da je opismenjavanje, medijsko pa i svako drugo neophodno. Vi živite u XXI vijeku. Vaš radni vijek će se završavati u drugoj polovini XXI vijeka, a ja sam rođen u drugoj polovini XX, prošlog vijeka. Vaš čitav životni vijek je XXI vijek – to je vijek informacija. Vi morate baratati njima blagovremeno, tačno, svrsishodno i osmišljenom informacijom mroate ovladati. Na vama je da to uradite, i ovo je usmjerenje za vaše prve korake – ovdje samo izvlačim natuknice iz ove knjige – preskaćem – znanje i medijska pismenost se ne nasljeđuju. Nećete je dobiti genetski. Nećete je dobiti nacionalno.
Nećete je dobiti zbog toga što su vam i tata dali nešto, već to se stiče, to se uči. Prema tome...Zašto biti medijski pismen? Ako imate dilemu oko toga, radite na sebi, budite medijski pismeni. Biti medijski pismen danas je zadatak. To je danas nešto bez čega vi ne možete normalno da komunicirate, bez obzira koji posao radite. Ljudi iz medija moraju biti ekstremno pismeni, i medijski i na svaki drugi način...Jer jedanput kada medijski pogriješite, jedanput kada budete medijski nepismeni teško se povratiti na stazu.
Sugestija ove knjige je cjeloživotno učenje, stalan rad, rad na sebi ali i rad na okruženju. Ako ova knjiga samo u tome uspije, odlicno – ovo goovorim za knjigu kao udžbeniku, s tim da ona može biti svakom drugom čovjeku, iz svake druge oblasti, od pomoći, ne samo struci kao takvoj. Moram reći da je jezički veoma pitka, i može pomoći svakome da vidi šta je elementarna medijska pismenost a šta je politička manipulacija.
Između ove dvije stvari, sticanja elementarnog znanja šta je medijska pismenost, šta je politička manipulacija. Između ove dvije stvari, a one se jedna na drugu naslanjaju – što je manja medijska pismenost, veća je mogućnost političke manipulacije...Imamo praktičnu stvar sistema spojenih posuda. I u samom naslovu „Medijska pismenost vs. Političke manipulacije“, dva antagonizma se nalaze u istoj ravni i mi samo što kažemo „izvolite, šta želite.“ Hoćeo li političku manipulaciju, nemojmo ići u školu, odnosno ne mojmo razvijati znanje, nemojmo i od osnovne škole ćemo biti izmanipulisani.
Ovdje Sabi pominje jednog velikog novinara Stona koji na svojim predavanjima uvijek kaže prve dvije riječi „vlada laže“. Ali ne samo da ga citiramo zbog toga već da na osnovu navedenog razvijamo medijsku pismenost i samim tim kritiku koja pomaže, a ne kritiku koja je kritizerska, onda možemo da shvatmo da mi našu vladu volimo, ako joj kažemo da laže, a ne da je mrzimo...već kroz kritiku koja pomaže, kroz medijsku pismenost ukazujemo na probleme, jer šta želimo, želimo da naša vlada radi bolje, da bude najbolja na svijetu. I zbog toga Sabi prenosi Stonove riječi, jer želi da vlada radi bolje.
Ja sam počastvovan da budem danas sa vama i što mogu da pričam, jer sa druge strane ova knjiga lakšava nama jedan dio posla, jer ćemo reći našim studentima pogledajte kako je to napisano kod profesora Sabahudina pa ćemo lakše da pričamo... to je jedna stvar...druga je, da je dobro za univerzitet, za ljude sve koji se bave medijima, komunikacijama, odnosima sa javnošću, i uopšte za sve ljude koji se bave bilo kakvim javnim, pojavnim oblicima, da imaju ovu knjigu, ovaj udžbenik, ovo pisanije, kako god da ga nazovemo...i možemo ga staviti u bilo koju fioku jer, siguran sam, da smo od danas bogatiji, kako mi, tako i Internacionalni univerzitet Travnik, koji je izdavač ove knjige čiji je autor profesor Sabahudin Hadžialić.
Ja mu od srca čestitam i želim svu sreću. Ima jedna, samo, naznaka. Bit će mu teško napraviti bolji udžbenik od ovoga a znam da je živac, i da već radi na sljedećem...da napravi bolji od ovoga, da ovo nadogradi. Ali on je čudo i napraviće...Čestitam...
Kompletan video zapis predstavljanja knjiga - 31.3.2018
DIOGEN pro kultura, magazin za umjetnost, kulturu, obrazovanje i nauku
Najave...
Recenzije...
1. Podaci o recenzentu
Ime i prezime: Dragomir Vuković
Nastavno-naučno odnosno naučno zvanje: Prof.dr.sc.
Matična ustanova: Filozofski fakultet, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Istočno Sarajevo
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
- Broj stranica – 360;
- Broj poglavlja – 12;
- Broj slika – 18;
- Broj dijagrama – 21;
- Broj tabela – 25.
3. Mišljenje o rukopisu (u kojoj je mjeri riječ o izvornom djelu, zasnovanom na uvidima u dostignuća savremene nauke i postoje li djela sličnog sadržaja i kvaliteta, odgovara li rukopis sadržajno i metodički oblasti za koju je namijenjen, postoji li popis literature i koliko je aktuelan, jesu li terminologija, mjerne jedinice i sl. usklađeni sa postojećim propisima, da li je rukopis iznesen pregledno i jasno (u konceptualnom i jezičkom smislu).
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam“ autor je fokusiran na objašnjenja pismenosti, manipulacije i pluralizma- tri riječi koje jesu pretpostavka pozitivnog ili negativnog razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti unutar jedne društvene zajednice. Kada se to dešava u tranzicijskom, pretpolitičkom društvu gdje još uvijek dominiraju razumijevanja usmjerena pokretima a na partijama/strankama, isključivostima a ne uključivostima, dijeljenjima a ne zbrajanjima, sukobima a ne kompromisima konsocijacijskog dijaloga, uz pretpostavke daljnjeg usložnjavanja političke, ekonomske i sveobuhvatne socijalne pojavnosti djelovanja svih aktera aktuelne društvene stvarnosti u Bosni i Hercegovini, potrebno je metodološki uspostaviti moguću alternativu navedenim kontrastima.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“, kako bi bi se postigli ciljevi i stvorio sopstveni pristup u analizi, teorijski okvir je u ovom radu, kao što je napomenuto u uvodnom dijelu, najšire postavljen iz pretpostavljene teorije medijske pismenosti kao najznačajnije oblasti u novijim medijsko-komunikacijskim, sociološkim i politikološkim studijama, ali su korišćeni uvidi i u teorijske paradigme i iz drugih relevantnih naučnih oblasti koje nameće kompleksnost sagledavanja tema u ovom istraživanju. Autor unutar ove cjeline obuhvata: Historijsko-teorijski okvir medijske pismenost i Osnovne i posebne hipoteze.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti” osim pojašnjenja nekih pojmovnih distinkcija, autor je eksplicirao pojmove i značenja: Vladajuće klase i vladajuće ideje; Postmodernog preokreta i novi mediji; Globalizam i društveni pokreti; Interakcije medijske pismenosti i političke manipulacije; Strategije manipulacije; Kritičko vs. Kreativno promišljanje o medijima i vice versa, Medijsko obrazovanje i/ili obrazovanje medija; Pojam i karakteristike medijskog obrazovanja i Istorijski razvoj medijske pismenosti. Koncept ideologije, primjera radi. prisiljava čitaoce da primijete kako svi kulturni tekstovi imaju određenu pristrasnost, ineterese i ugrađene vrijednosti i predstavljaju mišljenje, odnosno stav njihovih proizvođača a nerijetko i vrijednosti dominantne društvene grupe.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ predočeni su: pojmovi i značenja decentralizacije medija; dvojnost medija i kulture unutar višestruke uloge interaktivne pojavnosti medijskog opismenjavanja; Kulturni i/ili Medijski imperijalizam sa fokusom na medijsku pismenost; Bosanskohercegovački mediji, politička manipulacija i kultura medijske pismenosti i Tri (ili više) novomedijska(ih) šoka(ova). Mediji informišu, ali ne samo kao dio društva u kojem djeluju već su ujedno i snažni participatori koji utiču na to isto društvo. Mediji su pozornica i kulisa javnog života, kulture i kulturnog stvaralaštva. Bez novinarstva ne možemo zamisliti zvijezde i popularne osobe iz svijeta filma, kazališta, sporta, politike i — u zadnje vrijeme sve češće — poduzetništva.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” autor uspješno objašnjava pojmove i značenja: Novih tehnologija i medijske pismenosti; Mediamorfozi: Stari vs. Novi mediji; Društvenih medijia, Web 2.0 i meidjskih tekstova/informacija/vijesti; Pete sile; Novinara-građana; Agregatora vijesti, Twitter-u kao novom ispusnom otvoru za medijske tekstove budućnosti. Navedena je i urednička, uvodna anketa: Društveni mediji u funkcioniranju medijskih tekstova/informacija/vijesti, kao i rezultati analiuze navedenog.
„Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“ (šesto poglavlje) autor je predočio temeljno emipirijsko istraživanje koje je realizirano u periodu 1.12.2015.g. do 1.3.2016.g. sa ciljem utvrđivanj razumijevanja nivoa medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini i u odnosu na navedeno prema zemlji, članici Evropske unije koja je istovremeno na istom i/ili sličnom tranzicijskom stadiju razvoja demokratske svijesti kao BiH – Latvija. Empirijsko istraživanje je realizovano u dvije faze: a) Priprema i usklađivanje pitanja unutar anketnog upitnika sa odabirom broja anketiranih (u BiH i u Latviji); b) Istraživanje putem anketnog upitnika sa realizacijom direktnog ispitivanja putem društvenih mreža prema ciljanom odabiru ispitanika u obje zemlje.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ je dio ovog udžbenika gdje se, osim pristupnih naznaka, uspješno eksplicira interaktivni odnos medija i obrazovanja, kroz predočavanje krize i/ili unaprijeđenja obrazovanja u svijetu pojavnosti svakodnevnice; o medijima kao pretpostavci kvalitetnog obrazovnog procesa; o medijskoj kompetenciji i/ili medijskom opismenjavanju gdje autor polemiše sa zaključcima određenih autora unoseći nove varijable unutar razumijevanja medijske pismenosti; o edukatorima i educiranim.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“ autor ne navodi zaključke koji se odnose na opće posebne i pojedinačne teorijske spoznaje i empirijske nalaze, jer se metodološki zadržava na zaključcima vezanim za teorijske spoznaje i rezultate njegovog empirijskog istraživanja, a u cilju verifikacije polaznih hipoteza s kojima je ušao u oblikovanje navedene knjige.
Na kraju ovog izdanja nabrojena je brojna literatura, kao i vebografija relevantnih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima po kojima se piše.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoške dimenzije, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su najprije objašnjeni elementarni pojmovi na postupno jednostavan, objedinjeni okvir koji daje komparativni pregled bitnih tradicionalnih uvida kao i najnovije pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postupno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline.
Prije svega, radi se o udžbeniku s visoko postavljenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja s kompleksnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućuje konzumentu stjecanje osnovnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je orijentirano na potrebe studenata, odnosno korisna je u procesu visokoškolske izobrazbe kao i osoba koje su angažirane u svim djelatnostima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima uzbudljivu metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti odgovarajuih kritičkih opservacija u “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija.
Na taj način Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je dao jedan savremen i razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostorima svijeta, ali i Bosne i Hercegovine.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te obim i dubinu objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled kompleksnih znanja koje se izučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete ovakve vrste u svijetu, ovaj udžbenik dati potporu daljnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes konzumenata (studenata svih nivoa studija – od bachelora do doktoranda ) za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja.
Teoretske sadržaje često prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u stvarnom svijetu i daju važnu historijsku dimenziju.
Veliki broj slika i tabela popraćeno je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe.
Sa aspekta neposrednog pristupa obrazovanju nedostaju jedino jasno artikulirani ciljevi učenja ispred svakog poglavlja, odnosno nedostaje popis ključnih ideja. Ovi ciljevi učenja pomogli bi konzumentima, posebno studentima da ocijene vlastito savladavanje materije, i nadati se da će autor u sljedećem izdanju dalje unaprijediti navedenu pozitivnu promjedbu unutar ovog izuzetnog naučnog djela. Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio mnoštvo literature (kako domaće, tako i strane) i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Mogu s punim uvjerenjem konstatirati da se radi o iznimno vrijednom udžbeniku koji obuhvaća najvažnija savremena dostignuća u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti bez skraćivanja trajnih teoretskih i historijskih uvida koji su tradicionalno činili temelj građe. Ostvarena je opsežnost sa fokusom na razvoj savremene teorije iz prijašnjih saznanja kao odgovor na promjene u razumijevanju medijske pismenosti na svjetskom nivou.
Ime i prezime: Dragomir Vuković
Nastavno-naučno odnosno naučno zvanje: Prof.dr.sc.
Matična ustanova: Filozofski fakultet, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Istočno Sarajevo
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
- Broj stranica – 360;
- Broj poglavlja – 12;
- Broj slika – 18;
- Broj dijagrama – 21;
- Broj tabela – 25.
3. Mišljenje o rukopisu (u kojoj je mjeri riječ o izvornom djelu, zasnovanom na uvidima u dostignuća savremene nauke i postoje li djela sličnog sadržaja i kvaliteta, odgovara li rukopis sadržajno i metodički oblasti za koju je namijenjen, postoji li popis literature i koliko je aktuelan, jesu li terminologija, mjerne jedinice i sl. usklađeni sa postojećim propisima, da li je rukopis iznesen pregledno i jasno (u konceptualnom i jezičkom smislu).
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam“ autor je fokusiran na objašnjenja pismenosti, manipulacije i pluralizma- tri riječi koje jesu pretpostavka pozitivnog ili negativnog razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti unutar jedne društvene zajednice. Kada se to dešava u tranzicijskom, pretpolitičkom društvu gdje još uvijek dominiraju razumijevanja usmjerena pokretima a na partijama/strankama, isključivostima a ne uključivostima, dijeljenjima a ne zbrajanjima, sukobima a ne kompromisima konsocijacijskog dijaloga, uz pretpostavke daljnjeg usložnjavanja političke, ekonomske i sveobuhvatne socijalne pojavnosti djelovanja svih aktera aktuelne društvene stvarnosti u Bosni i Hercegovini, potrebno je metodološki uspostaviti moguću alternativu navedenim kontrastima.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“, kako bi bi se postigli ciljevi i stvorio sopstveni pristup u analizi, teorijski okvir je u ovom radu, kao što je napomenuto u uvodnom dijelu, najšire postavljen iz pretpostavljene teorije medijske pismenosti kao najznačajnije oblasti u novijim medijsko-komunikacijskim, sociološkim i politikološkim studijama, ali su korišćeni uvidi i u teorijske paradigme i iz drugih relevantnih naučnih oblasti koje nameće kompleksnost sagledavanja tema u ovom istraživanju. Autor unutar ove cjeline obuhvata: Historijsko-teorijski okvir medijske pismenost i Osnovne i posebne hipoteze.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti” osim pojašnjenja nekih pojmovnih distinkcija, autor je eksplicirao pojmove i značenja: Vladajuće klase i vladajuće ideje; Postmodernog preokreta i novi mediji; Globalizam i društveni pokreti; Interakcije medijske pismenosti i političke manipulacije; Strategije manipulacije; Kritičko vs. Kreativno promišljanje o medijima i vice versa, Medijsko obrazovanje i/ili obrazovanje medija; Pojam i karakteristike medijskog obrazovanja i Istorijski razvoj medijske pismenosti. Koncept ideologije, primjera radi. prisiljava čitaoce da primijete kako svi kulturni tekstovi imaju određenu pristrasnost, ineterese i ugrađene vrijednosti i predstavljaju mišljenje, odnosno stav njihovih proizvođača a nerijetko i vrijednosti dominantne društvene grupe.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ predočeni su: pojmovi i značenja decentralizacije medija; dvojnost medija i kulture unutar višestruke uloge interaktivne pojavnosti medijskog opismenjavanja; Kulturni i/ili Medijski imperijalizam sa fokusom na medijsku pismenost; Bosanskohercegovački mediji, politička manipulacija i kultura medijske pismenosti i Tri (ili više) novomedijska(ih) šoka(ova). Mediji informišu, ali ne samo kao dio društva u kojem djeluju već su ujedno i snažni participatori koji utiču na to isto društvo. Mediji su pozornica i kulisa javnog života, kulture i kulturnog stvaralaštva. Bez novinarstva ne možemo zamisliti zvijezde i popularne osobe iz svijeta filma, kazališta, sporta, politike i — u zadnje vrijeme sve češće — poduzetništva.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” autor uspješno objašnjava pojmove i značenja: Novih tehnologija i medijske pismenosti; Mediamorfozi: Stari vs. Novi mediji; Društvenih medijia, Web 2.0 i meidjskih tekstova/informacija/vijesti; Pete sile; Novinara-građana; Agregatora vijesti, Twitter-u kao novom ispusnom otvoru za medijske tekstove budućnosti. Navedena je i urednička, uvodna anketa: Društveni mediji u funkcioniranju medijskih tekstova/informacija/vijesti, kao i rezultati analiuze navedenog.
„Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“ (šesto poglavlje) autor je predočio temeljno emipirijsko istraživanje koje je realizirano u periodu 1.12.2015.g. do 1.3.2016.g. sa ciljem utvrđivanj razumijevanja nivoa medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini i u odnosu na navedeno prema zemlji, članici Evropske unije koja je istovremeno na istom i/ili sličnom tranzicijskom stadiju razvoja demokratske svijesti kao BiH – Latvija. Empirijsko istraživanje je realizovano u dvije faze: a) Priprema i usklađivanje pitanja unutar anketnog upitnika sa odabirom broja anketiranih (u BiH i u Latviji); b) Istraživanje putem anketnog upitnika sa realizacijom direktnog ispitivanja putem društvenih mreža prema ciljanom odabiru ispitanika u obje zemlje.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ je dio ovog udžbenika gdje se, osim pristupnih naznaka, uspješno eksplicira interaktivni odnos medija i obrazovanja, kroz predočavanje krize i/ili unaprijeđenja obrazovanja u svijetu pojavnosti svakodnevnice; o medijima kao pretpostavci kvalitetnog obrazovnog procesa; o medijskoj kompetenciji i/ili medijskom opismenjavanju gdje autor polemiše sa zaključcima određenih autora unoseći nove varijable unutar razumijevanja medijske pismenosti; o edukatorima i educiranim.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“ autor ne navodi zaključke koji se odnose na opće posebne i pojedinačne teorijske spoznaje i empirijske nalaze, jer se metodološki zadržava na zaključcima vezanim za teorijske spoznaje i rezultate njegovog empirijskog istraživanja, a u cilju verifikacije polaznih hipoteza s kojima je ušao u oblikovanje navedene knjige.
Na kraju ovog izdanja nabrojena je brojna literatura, kao i vebografija relevantnih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima po kojima se piše.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoške dimenzije, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su najprije objašnjeni elementarni pojmovi na postupno jednostavan, objedinjeni okvir koji daje komparativni pregled bitnih tradicionalnih uvida kao i najnovije pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postupno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline.
Prije svega, radi se o udžbeniku s visoko postavljenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja s kompleksnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućuje konzumentu stjecanje osnovnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je orijentirano na potrebe studenata, odnosno korisna je u procesu visokoškolske izobrazbe kao i osoba koje su angažirane u svim djelatnostima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima uzbudljivu metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti odgovarajuih kritičkih opservacija u “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija.
Na taj način Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je dao jedan savremen i razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostorima svijeta, ali i Bosne i Hercegovine.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te obim i dubinu objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled kompleksnih znanja koje se izučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete ovakve vrste u svijetu, ovaj udžbenik dati potporu daljnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes konzumenata (studenata svih nivoa studija – od bachelora do doktoranda ) za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja.
Teoretske sadržaje često prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u stvarnom svijetu i daju važnu historijsku dimenziju.
Veliki broj slika i tabela popraćeno je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe.
Sa aspekta neposrednog pristupa obrazovanju nedostaju jedino jasno artikulirani ciljevi učenja ispred svakog poglavlja, odnosno nedostaje popis ključnih ideja. Ovi ciljevi učenja pomogli bi konzumentima, posebno studentima da ocijene vlastito savladavanje materije, i nadati se da će autor u sljedećem izdanju dalje unaprijediti navedenu pozitivnu promjedbu unutar ovog izuzetnog naučnog djela. Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio mnoštvo literature (kako domaće, tako i strane) i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Mogu s punim uvjerenjem konstatirati da se radi o iznimno vrijednom udžbeniku koji obuhvaća najvažnija savremena dostignuća u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti bez skraćivanja trajnih teoretskih i historijskih uvida koji su tradicionalno činili temelj građe. Ostvarena je opsežnost sa fokusom na razvoj savremene teorije iz prijašnjih saznanja kao odgovor na promjene u razumijevanju medijske pismenosti na svjetskom nivou.
1. Podaci o recenzentu
Ime i prezime: prof. dr Miloš Babić
Nastavno-naučno, odnosno naučno zvanje: profesor teorije medija i komunikologije
Matična ustanova: Akademija lepih umetnosti, Fakultet Savremenih umetnosti, Beograd, Srbija
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam autor navodi kako teoretičari iz različitih naučnih disciplina (politikoloških, socioloških, komunikacijskih) se u posljednje vrijeme bave analitičkim posmatranjem različitih procesa upravo razumijevanja medijske pismenosti unutar aspekta političke manipulacije čiji je zajednički imenitelj rascjepkani kulturni, socijalni i politički prostor Bosne i Hercegovine. Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini još uvijek pripada kategoriji pionirskih istraživačkih napora. Medijska pismenost, ako je na odgovarajući način unesena u društvo kroz odgovarajući obrazovni period može biti od pomoći za definisanje mogućnosti razvoja društva neposredne demokratske svijesti. Ova studija u naučnom smislu nastavlja i proširuje moguću debatu o ulozi i značaju medijske pismenosti unutar jednog društva, kao osnovnoj pretpostavci upravo razvoja samog društva, a ne kreiranju poslušnih sljedbenika koji će izvršavati jednostavne želje nalogodavaca. Jednostavno, izbjegavati posrednike uz mogućnost donošenja pravovremeni i argumentima utemeljenih zaključaka, radi dobrobiti društva kao cjeline unutar kritičkih opservacija, promišljanja, ali i djelovanja, kako i sam autor navodi.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“ autor predočava definisanje istraživačkog problema i predmet istraživanja (opšti okvir izbora teme) – medijske pismenosti, kako u globalnim, tako i u lokalnim okvirima; Ciljeve istraživanja; Pojmovno-teorijski i hipotetički okvir rada i Hipoteze istraživanja. Autor naglašava da je medijska pismenost osnovna pretpostavka uspostavljanja društva razvijene demokratske svijesti. Istovremeno, druga hipoteza se pojavljivala kao logičan slijed iz naslova disertacije a odnosi se na političku manipulaciju subjekata političkog pluralizma upravo na osnovu nedovoljne medijske pismenosti samoga društva. Treća hipoteza se odnosi i na profesionalnost samih intermedijatora, novinara, one specifične osobnosti koja se nalazi između javnosti i izvora informacija. Isprepletenost i međusobna uslovljenost datih hipoteza je pretpostavila i realizaciju naučnog istraživanja na osnovu kojeg su i doneseni zaključci koji uobličavaju i ovaj udžbenik.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti sadržaj ove cjeline je i medijsko obrazovanje i/ili obrazovanje medija gdje autor govori o razvijanju vještina koje pomažu gledanju ispod površine medijskih poruka; objašnjavajući same medijske poruke po sebi; o publici i njenoj interakciji sa medijskim tekstom; komercijalnim implikacijama medija, o tome kako medije sadrže, pored ideoloških i vrijednosne poruke, ali mediji imaju i društveni i politički smisao&poruku&implikaciju – gdje medijski pisemene osobe zanju prepoznati odgovarajuća pozitivna, ali i negativna usmjerenja realizirana preko medijskih poruka sa ciljem pridobijanja publike za određeno pitanje. U ovom poglavlju se govori i o estetičkom, ali i etičkom obliku pojavnosti koje svaki medij ima. Dalje se govori o medijskom obrazovanje(pedagogija) koje se u posljednje vrijeme etabliralo kao posebna naučna disciplina.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ kolega Hadžialić naglašava kako su masovni mediji imanentno kulturna činjenica. Teško je zamisliti kulturnu sliku neke zemlje a da u nju nisu uključeni mediji i bez valorizacije njihova doprinosa kulturnim dobrima. Kulturni identitet neke zemlje satkan je i od medijskih priloga, a vrhunski medijski proizvodi uvijek su prepoznatljivi i u širem kulturnom okruženju. U ovom poglavlju se govori o korijenima masovne kulture, folk i visokoj kulturi, komercijalnoj kulturi i ulozi masovnih medija unutar globalnih ekonomskih odnosa. Navedeno je i odgovarajuće ponašanje BH medija koji, većinom, djeluju po istom obrascu kao i globalni svjetski mediji. Tržište, prihod, čitanost, gledanost i slušanost glavni su kriteriji ne zato da bi dokazali kvalitetu, već da bi time opravdali prodaju svojeg prostora oglasnim agencijama. Također su naznačeni i odgovarajući novomedijski šokovi koje omogućava Mreža (Internet), kao nešto što omogućava instant interakciju unutar jednog društva.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” autor daje odgovor: Da li još uvijek novinarstvo nešto znači i unutar medijskog opismenjavanja? Ko je distributer medijskog teksta u budućnosti? Kako će izgledati prostor za kreiranje medijskih tekstova u budućnosti? I, šta je u stvari, novinarstvo u dobu društvenih medija? Naime, prije predstavljanja ključnog istraživanja unutar ove studije koji se odnosi na komparativne prednosti i nedostatke koja se odnosni na Bosnu i Hercegovinu i Latviju, i koje je bilo i realizirano uz korištenje društvenih mreža u obje države, potrebno je, prije svega, razumijeti značaj, usmjerenja i očekivanja koje mogu biti od krucijalne važnosti za buduće napore za kreaciju kvalitetne medijske pismenosti – obrazovanja sui generis, što autor briljatntno poentira uz ključne primjere iz prakse.
U šestom poglavlju „Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“, autor kroz prednost ovog istraživanja, što upravo jeste raznolikost anketiranih pojedinaca, jer se radi o različitom genderu, etnicitetu, obrazovanju, kao i različitom području istraživanja (čak i sjever i jug Evrope). To eo ipso omogućava ne samo fokus unutar broja anketiranih pojedinaca već multiplicira mogućnost zaključka u odnosu na tražene odgovore upravo unutar šarolikosti obuhvaćenih, gore navedenih modaliteta, što se i I vidiu narednom poglavlju ove knjige. Unutar deduktivne metode, autor je vodio sam da krene obrnutim putem u odnosu na induktivnu metodu, a na osnovu ranije navedenih zaključaka unutar ovog udžbenika koje se odnose na specifičnost medijske pismenosti unutar same teme ove studije, izvodeći pojedinačne istine iz opšte istine.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ je dio udžbenika gdje autor eksplicitno piše kako je osnovni cilj kod medijskog opismenjavanja kreacija metode koja je oslobođena predrasuda i koja bi, na osnovu do sada iznesenog, morála sadržavati otvorenost prema medijskom svijetu; edukaciju sa ciljem razumijevanja koliko su mediji važni unutar procesa obrazovanja i ne gledati u medijima nikada isključivo negativnu stranu, već sredstvo za pretpostavku razvoja društva unutar komunikacije svih sa svima. Primjer mogućeg rješavanja problema komunikacije unutar medijskog opismenjavanja može biti i na primjeru interakcije novinara i građana, gdje su, unutar konteksta određene građanske participacije, novinari upravo medijatori direktnog i indirektnog uključenja građana u proces zaštite, kroz kreaciju medijske pismenosti, kako bi se izbjegle političke manipulacije subjekata političkog pluralizma i razvilo zdravo društvo neposredne demokratske svijesti (Sabahudin Hadžialić, 1997.g.). Upravo multiidentitet ovih prostora nosi u sebi odgovarajuću pretpostavku za kreaciju medijske pismenosti kako pojedinca, tako i grupe unutar sociološko-komunikacijske ravni usmjerenih nadanja. Ako bi realizirali navedeno unutar sveukupne pojavnosti ravnopravnih egzistencija svih, sada i ovdje, politika bi ogolila sopstveni libido i postala dostupna javnosti kako bi istovremeno ta javnost izvršila, kroz kontrolu (ovdje govorim o kontroli kao pretpostavci pošenog vladanja, jer, nemojmo se zavaravati, uvijek će biti vladaoca i vladanih) odgovarajući uticaj usmjeren boljitku kompletne populacije sa ciljem donošenja odluka od važnosti za normalno bitisanje na ovim prostorima, kako i sam autor naglašava.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“- Iako je autorovo istraživanje pokazalo određene varijacije koje, zavisno od sociološko-komunikološko analitičkog pristupa mogu ići u prilog tezi da ne postoje velike razlike između zemlje kao što je BiH na samom početku Evropskog puta i Latvije, koja je član EU od 2004.g gdje pretpostavke jedne decenije razvoja unutar EU stvaraju mogućnosti zemlji kao što je Latvija usmjerenja o kojima Bosna i Hercegovina mora još uvijek stvoriti pretpostavke, obzirom da je i sam prijem Latvije u EU omogućen prilagođavanjem vlastite legislative unutar obrazovnog procesa (u koju ubrajamo i medijske pretpostavke) pozitivnim tekovinama Evropske unije, ova studija je od pomoći za edukaciju, ali I kreaciju budućih aktivnih usmjerenja unutar medijske pismenosti. Istovremeno, eo ipso ta politika unaprijeđenja medijske pismenosti je omogućila i odgovarajuće sposobnosti pristupa, analize, ocjenjivanja i oblikovanja medijskih tekstova u različitim oblicima. Na osnovu uvodnog i finalnog istraživanja, teorijski i praktični doprinos ove studije se može mjerljivo iskazati unutar metodoloških postavki odgovarajućeg razumijevanja, implementacije, analize i unaprijeđenja razvoja medijske pismenosti, kako bi spriječili konstruisanje realnosti koja nerijetko može biti lažna slika stvarnog svijeta u kojem obitavamo, medijske pismene osobe će itekako znati razlikovati konstrukciju od realiteta unutar medijske poruke na osnovu analitičkog, ciljanog pristupa permanetnom obliku obrazovanja, od ranih dana odrastanja i sve do cjeloživotnog učenja svakoga od nas usmjerenog kvalitetnom raščlanjivanju činjenica i lažnih floskula koje nerijetko bivaju samo priča za trenutne potrebe upravo onih koji kontrolišu medijska usmjerenja. Predložena je I odgovarajuća izrada Strategije usmjerene konsensualnoj formuli implementirane medijske pismenosti.
Na kraju ovog izdanja navedena je odgovarajuća literatura sa velikim brojem izvora, ali i vebografija značajnih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima na osnovi kojih se predočavaju izvori.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoškog aspekta, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su metodološkim redosljedom objašnjeni osnovni pojmovi uz postepeno jednostavan, objedinjenjujući okvir koji daje uporediv pregled važnih tradicionalnih uvida kao i najnovije informacije, pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postepeno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline unutar vlastite posebnosti. Tok cjelokupnog rada na oblikovanju konačnog teksta nedvosmisleno ukazuje da je primijenjen adekvatan pozitivan i metodološki utemeljen metod kroz naučna istraživanja koji je rezultirao visokim kvalitetom cjelokupnog konačnog teksta udžbenika.
Prije svega, radi se o udžbeniku sa zaista metodološki uobličenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja sa inspirativnim, sveobuhvatnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućava čitaocu stjecanje osnovnih, ali i stručnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je usmjereno na potrebe studenata, odnosno potrebna je u procesu visokoškolskog obrazovanja kao i kod osoba koje su angažirane u svim oblastima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima odgovarajuću metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti ne samo znanja o medijima već i odgovarajuih kritičkih opservacija u kritičkom “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija, a u skladu sa potrebama individue, ali i društva kao cjeline.
Na taj način, Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je pred nas predočio savremen i itekako razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostoru Bosne i Hercegovine, uz komparativnu metodu istovjetne pojavnosti u Latviji, ali i u Evropi, ali i svijetu.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te sveobuhvatnost unutar blizu 360 stranica objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled objedinjujućih znanja i vještina koje se proučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete u svijetu, ovaj udžbenik dati podršku dalnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes studenata svih nivoa studija, ali i istraživača van okvira ove visokoškolske ustanove. za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja, ali i vještina.
Teoretske sadržaje neprestano prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u realnom svijetu i daju itekako bitnu istorijsku dimenziju usmjerenu ka primjenljivosti u praksi.
Veći broj slika i tabela popraćen je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu studije i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe kao cjeline.
Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio veliki broj literature (kako domaće, tako i strane, ali i meritorne online izvore) kao i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Pred nama je izuzetno vrijedan udžbenik koji predočava, na eksplicitno stručan način neposrednog sudionika realiteta u kreiranju razumijevanja o djelu, najvažnije savremene trendove u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti. Koristeći ranija saznanja, suštinu opsežnosti je fokusirao ka razvoju savremene teorije primjenjujući razumijeanje, polazeći, ne jednom od vlastitih, neposrednih, primjera akcije i djelovanja kada je medijsko opismenjavanja u pitanju i na svjetskom nivou.
Ime i prezime: prof. dr Miloš Babić
Nastavno-naučno, odnosno naučno zvanje: profesor teorije medija i komunikologije
Matična ustanova: Akademija lepih umetnosti, Fakultet Savremenih umetnosti, Beograd, Srbija
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
- Broj stranica – 360;
- Broj poglavlja – 12;
- Broj slika – 18;
- Broj dijagrama – 21;
- Broj tabela – 25.
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam autor navodi kako teoretičari iz različitih naučnih disciplina (politikoloških, socioloških, komunikacijskih) se u posljednje vrijeme bave analitičkim posmatranjem različitih procesa upravo razumijevanja medijske pismenosti unutar aspekta političke manipulacije čiji je zajednički imenitelj rascjepkani kulturni, socijalni i politički prostor Bosne i Hercegovine. Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini još uvijek pripada kategoriji pionirskih istraživačkih napora. Medijska pismenost, ako je na odgovarajući način unesena u društvo kroz odgovarajući obrazovni period može biti od pomoći za definisanje mogućnosti razvoja društva neposredne demokratske svijesti. Ova studija u naučnom smislu nastavlja i proširuje moguću debatu o ulozi i značaju medijske pismenosti unutar jednog društva, kao osnovnoj pretpostavci upravo razvoja samog društva, a ne kreiranju poslušnih sljedbenika koji će izvršavati jednostavne želje nalogodavaca. Jednostavno, izbjegavati posrednike uz mogućnost donošenja pravovremeni i argumentima utemeljenih zaključaka, radi dobrobiti društva kao cjeline unutar kritičkih opservacija, promišljanja, ali i djelovanja, kako i sam autor navodi.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“ autor predočava definisanje istraživačkog problema i predmet istraživanja (opšti okvir izbora teme) – medijske pismenosti, kako u globalnim, tako i u lokalnim okvirima; Ciljeve istraživanja; Pojmovno-teorijski i hipotetički okvir rada i Hipoteze istraživanja. Autor naglašava da je medijska pismenost osnovna pretpostavka uspostavljanja društva razvijene demokratske svijesti. Istovremeno, druga hipoteza se pojavljivala kao logičan slijed iz naslova disertacije a odnosi se na političku manipulaciju subjekata političkog pluralizma upravo na osnovu nedovoljne medijske pismenosti samoga društva. Treća hipoteza se odnosi i na profesionalnost samih intermedijatora, novinara, one specifične osobnosti koja se nalazi između javnosti i izvora informacija. Isprepletenost i međusobna uslovljenost datih hipoteza je pretpostavila i realizaciju naučnog istraživanja na osnovu kojeg su i doneseni zaključci koji uobličavaju i ovaj udžbenik.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti sadržaj ove cjeline je i medijsko obrazovanje i/ili obrazovanje medija gdje autor govori o razvijanju vještina koje pomažu gledanju ispod površine medijskih poruka; objašnjavajući same medijske poruke po sebi; o publici i njenoj interakciji sa medijskim tekstom; komercijalnim implikacijama medija, o tome kako medije sadrže, pored ideoloških i vrijednosne poruke, ali mediji imaju i društveni i politički smisao&poruku&implikaciju – gdje medijski pisemene osobe zanju prepoznati odgovarajuća pozitivna, ali i negativna usmjerenja realizirana preko medijskih poruka sa ciljem pridobijanja publike za određeno pitanje. U ovom poglavlju se govori i o estetičkom, ali i etičkom obliku pojavnosti koje svaki medij ima. Dalje se govori o medijskom obrazovanje(pedagogija) koje se u posljednje vrijeme etabliralo kao posebna naučna disciplina.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ kolega Hadžialić naglašava kako su masovni mediji imanentno kulturna činjenica. Teško je zamisliti kulturnu sliku neke zemlje a da u nju nisu uključeni mediji i bez valorizacije njihova doprinosa kulturnim dobrima. Kulturni identitet neke zemlje satkan je i od medijskih priloga, a vrhunski medijski proizvodi uvijek su prepoznatljivi i u širem kulturnom okruženju. U ovom poglavlju se govori o korijenima masovne kulture, folk i visokoj kulturi, komercijalnoj kulturi i ulozi masovnih medija unutar globalnih ekonomskih odnosa. Navedeno je i odgovarajuće ponašanje BH medija koji, većinom, djeluju po istom obrascu kao i globalni svjetski mediji. Tržište, prihod, čitanost, gledanost i slušanost glavni su kriteriji ne zato da bi dokazali kvalitetu, već da bi time opravdali prodaju svojeg prostora oglasnim agencijama. Također su naznačeni i odgovarajući novomedijski šokovi koje omogućava Mreža (Internet), kao nešto što omogućava instant interakciju unutar jednog društva.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” autor daje odgovor: Da li još uvijek novinarstvo nešto znači i unutar medijskog opismenjavanja? Ko je distributer medijskog teksta u budućnosti? Kako će izgledati prostor za kreiranje medijskih tekstova u budućnosti? I, šta je u stvari, novinarstvo u dobu društvenih medija? Naime, prije predstavljanja ključnog istraživanja unutar ove studije koji se odnosi na komparativne prednosti i nedostatke koja se odnosni na Bosnu i Hercegovinu i Latviju, i koje je bilo i realizirano uz korištenje društvenih mreža u obje države, potrebno je, prije svega, razumijeti značaj, usmjerenja i očekivanja koje mogu biti od krucijalne važnosti za buduće napore za kreaciju kvalitetne medijske pismenosti – obrazovanja sui generis, što autor briljatntno poentira uz ključne primjere iz prakse.
U šestom poglavlju „Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“, autor kroz prednost ovog istraživanja, što upravo jeste raznolikost anketiranih pojedinaca, jer se radi o različitom genderu, etnicitetu, obrazovanju, kao i različitom području istraživanja (čak i sjever i jug Evrope). To eo ipso omogućava ne samo fokus unutar broja anketiranih pojedinaca već multiplicira mogućnost zaključka u odnosu na tražene odgovore upravo unutar šarolikosti obuhvaćenih, gore navedenih modaliteta, što se i I vidiu narednom poglavlju ove knjige. Unutar deduktivne metode, autor je vodio sam da krene obrnutim putem u odnosu na induktivnu metodu, a na osnovu ranije navedenih zaključaka unutar ovog udžbenika koje se odnose na specifičnost medijske pismenosti unutar same teme ove studije, izvodeći pojedinačne istine iz opšte istine.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ je dio udžbenika gdje autor eksplicitno piše kako je osnovni cilj kod medijskog opismenjavanja kreacija metode koja je oslobođena predrasuda i koja bi, na osnovu do sada iznesenog, morála sadržavati otvorenost prema medijskom svijetu; edukaciju sa ciljem razumijevanja koliko su mediji važni unutar procesa obrazovanja i ne gledati u medijima nikada isključivo negativnu stranu, već sredstvo za pretpostavku razvoja društva unutar komunikacije svih sa svima. Primjer mogućeg rješavanja problema komunikacije unutar medijskog opismenjavanja može biti i na primjeru interakcije novinara i građana, gdje su, unutar konteksta određene građanske participacije, novinari upravo medijatori direktnog i indirektnog uključenja građana u proces zaštite, kroz kreaciju medijske pismenosti, kako bi se izbjegle političke manipulacije subjekata političkog pluralizma i razvilo zdravo društvo neposredne demokratske svijesti (Sabahudin Hadžialić, 1997.g.). Upravo multiidentitet ovih prostora nosi u sebi odgovarajuću pretpostavku za kreaciju medijske pismenosti kako pojedinca, tako i grupe unutar sociološko-komunikacijske ravni usmjerenih nadanja. Ako bi realizirali navedeno unutar sveukupne pojavnosti ravnopravnih egzistencija svih, sada i ovdje, politika bi ogolila sopstveni libido i postala dostupna javnosti kako bi istovremeno ta javnost izvršila, kroz kontrolu (ovdje govorim o kontroli kao pretpostavci pošenog vladanja, jer, nemojmo se zavaravati, uvijek će biti vladaoca i vladanih) odgovarajući uticaj usmjeren boljitku kompletne populacije sa ciljem donošenja odluka od važnosti za normalno bitisanje na ovim prostorima, kako i sam autor naglašava.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“- Iako je autorovo istraživanje pokazalo određene varijacije koje, zavisno od sociološko-komunikološko analitičkog pristupa mogu ići u prilog tezi da ne postoje velike razlike između zemlje kao što je BiH na samom početku Evropskog puta i Latvije, koja je član EU od 2004.g gdje pretpostavke jedne decenije razvoja unutar EU stvaraju mogućnosti zemlji kao što je Latvija usmjerenja o kojima Bosna i Hercegovina mora još uvijek stvoriti pretpostavke, obzirom da je i sam prijem Latvije u EU omogućen prilagođavanjem vlastite legislative unutar obrazovnog procesa (u koju ubrajamo i medijske pretpostavke) pozitivnim tekovinama Evropske unije, ova studija je od pomoći za edukaciju, ali I kreaciju budućih aktivnih usmjerenja unutar medijske pismenosti. Istovremeno, eo ipso ta politika unaprijeđenja medijske pismenosti je omogućila i odgovarajuće sposobnosti pristupa, analize, ocjenjivanja i oblikovanja medijskih tekstova u različitim oblicima. Na osnovu uvodnog i finalnog istraživanja, teorijski i praktični doprinos ove studije se može mjerljivo iskazati unutar metodoloških postavki odgovarajućeg razumijevanja, implementacije, analize i unaprijeđenja razvoja medijske pismenosti, kako bi spriječili konstruisanje realnosti koja nerijetko može biti lažna slika stvarnog svijeta u kojem obitavamo, medijske pismene osobe će itekako znati razlikovati konstrukciju od realiteta unutar medijske poruke na osnovu analitičkog, ciljanog pristupa permanetnom obliku obrazovanja, od ranih dana odrastanja i sve do cjeloživotnog učenja svakoga od nas usmjerenog kvalitetnom raščlanjivanju činjenica i lažnih floskula koje nerijetko bivaju samo priča za trenutne potrebe upravo onih koji kontrolišu medijska usmjerenja. Predložena je I odgovarajuća izrada Strategije usmjerene konsensualnoj formuli implementirane medijske pismenosti.
Na kraju ovog izdanja navedena je odgovarajuća literatura sa velikim brojem izvora, ali i vebografija značajnih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima na osnovi kojih se predočavaju izvori.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoškog aspekta, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su metodološkim redosljedom objašnjeni osnovni pojmovi uz postepeno jednostavan, objedinjenjujući okvir koji daje uporediv pregled važnih tradicionalnih uvida kao i najnovije informacije, pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postepeno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline unutar vlastite posebnosti. Tok cjelokupnog rada na oblikovanju konačnog teksta nedvosmisleno ukazuje da je primijenjen adekvatan pozitivan i metodološki utemeljen metod kroz naučna istraživanja koji je rezultirao visokim kvalitetom cjelokupnog konačnog teksta udžbenika.
Prije svega, radi se o udžbeniku sa zaista metodološki uobličenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja sa inspirativnim, sveobuhvatnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućava čitaocu stjecanje osnovnih, ali i stručnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je usmjereno na potrebe studenata, odnosno potrebna je u procesu visokoškolskog obrazovanja kao i kod osoba koje su angažirane u svim oblastima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima odgovarajuću metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti ne samo znanja o medijima već i odgovarajuih kritičkih opservacija u kritičkom “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija, a u skladu sa potrebama individue, ali i društva kao cjeline.
Na taj način, Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je pred nas predočio savremen i itekako razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostoru Bosne i Hercegovine, uz komparativnu metodu istovjetne pojavnosti u Latviji, ali i u Evropi, ali i svijetu.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te sveobuhvatnost unutar blizu 360 stranica objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled objedinjujućih znanja i vještina koje se proučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete u svijetu, ovaj udžbenik dati podršku dalnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes studenata svih nivoa studija, ali i istraživača van okvira ove visokoškolske ustanove. za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja, ali i vještina.
Teoretske sadržaje neprestano prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u realnom svijetu i daju itekako bitnu istorijsku dimenziju usmjerenu ka primjenljivosti u praksi.
Veći broj slika i tabela popraćen je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu studije i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe kao cjeline.
Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio veliki broj literature (kako domaće, tako i strane, ali i meritorne online izvore) kao i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Pred nama je izuzetno vrijedan udžbenik koji predočava, na eksplicitno stručan način neposrednog sudionika realiteta u kreiranju razumijevanja o djelu, najvažnije savremene trendove u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti. Koristeći ranija saznanja, suštinu opsežnosti je fokusirao ka razvoju savremene teorije primjenjujući razumijeanje, polazeći, ne jednom od vlastitih, neposrednih, primjera akcije i djelovanja kada je medijsko opismenjavanja u pitanju i na svjetskom nivou.
1. Podaci o recenzentu
Ime i prezime: Nenad Novaković
Nastavno-naučno odnosno naučno zvanje: Prof.dr.sc.
Matična ustanova: Fakultet medija i komunikacija, Internacionalni univerzitet Travnik
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
3. Mišljenje o rukopisu (u kojoj je mjeri riječ o izvornom djelu, zasnovanom na uvidima u dostignuća savremene nauke i postoje li djela sličnog sadržaja i kvaliteta, odgovara li rukopis sadržajno i metodički oblasti za koju je namijenjen, postoji li popis literature i koliko je aktuelan, jesu li terminologija, mjerne jedinice i sl. usklađeni sa postojećim propisima, da li je rukopis iznesen pregledno i jasno (u konceptualnom i jezičkom smislu).
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam“, već u uvodnom dijelu autor naznačava politički pluiralizam modernog bosanskohercegovačkog društva kao prednost usmjerena kvalitetnom razvoju konsocijacijske svijesti svih njenih građana i naroda, ali samo pod uslovom da se, u kontekstu razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti, zajedničkim, usaglašenim naporima svih subjekata koji kreiraju bosanskohercegovačku stvarnost, pronađe modus vivendi koji nijednoga trenutka neće narušavati pravo drugoga i drugačijeg na vlastitu opstojnost i pojavnost unutar društva. Polazi od hipoteze da sloboda drugih i drugačijih prestaje onoga trenutka kada „moja“ sloboda ugrožava slobodu drugoga i drugačijeg. Značaj interakcije medijske pismenosti i političke manipulacije ogleda se unutar mnoštva metodoloških pretpostavki koje su usmjeravale realizaciju istraživanja – korištenje konkretnih usmjerenja kada se govori o deset strategija manipulacije; na koji način uobličeni društveno-politički sistem u zemljama analize utiče na odnos medijske pismenosti i politike manipulacije; odnos informacijske pismenosti (kao šireg pojma) i news pismenosti (kao užeg pojma) unutar političke manipulacije; višedimenzionalnost medijske pismenosti: Vještine uspješnog kritičkog korištenja medija na medijskom nivou i Vještine uspješnog kritičkog korištenja novih medija – interneta prije svega na novomedijskom nivou; procjena nivoa razvijenosti društva unutar navedenih hipoteza medijske pismenosti i političke manipulacije kroz postojanje dvosmjerne uzročno-posljedične veze unutar samog društva; procjena znanja o nivou dostignutih sloboda kada je u pitanju odnos sile argumenta i argumenta sile – odnosno (ne)postojanje društvenog dijaloga koji uključuje veći (ili manji) broj kompetentnih učesnika; Info o uticaju medija u kreiranju medijske (ne)pismenosti; Info o odnosu obrazovnog sistema i medijske (ne)pismenosti; Info o utcijau nevladinog sektora na uobličavanje medijske (ne)pismenosti; Institucije političkog odlučivanja i medijske (ne)pismenosti i održavanje status quo ili kreacija zdravog društva – modaliteti razvoja medijske pismenosti.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“ autor objašnjava da je tokom Gutenbergovog vremena i onoga što je slijedilo navedenom – pismenost značila – sposobnost čitanja i pisanja, i to je bio fokus ne samo obrazovanja već i političara, društvenih reformatora i filozofa. Opismenjena populacija, sa mnoštvom razloga, je mogla tražiti informacije, bivajući informisana o svakodnevnim vijestima, komunicirala sa drugima, kao i donositi odgovarajuće odluke, zasnovane na informacijama, po pitanju svakodnevnog života. Na osnovu rečenog, pismene osobe su bili bolji građani, roditelji i radnici. Kako je tokom XX vijeka opismenjavanje raslo širom svijeta, pojavio se novi osjećaj kako nije samo dovoljno znati pisati i čitati. U svijetu gdje mediji dominiraju, pojedinac mora biti u mogućnost da razumije, sortira i analizira informaciju koja mu je potrebna unutar smeća kojim je bombardiran svakog dana (preko Mreže i ostalih masovnih medija). U drugoj polovini XX vijeka, konačno je dato i ime vještini znanja koja se odnosi na sposobnost da se dekodiraju i procesuiraju poruke i simboli prenošeni preko medija: medijska pismenost. Prema National Association for Media Literacy (NAMLE), osoba koje je medijski pismena je sposobna da pristupi, analizira, procjeni, i komunicira informacijama. John Culkin, pionir unutar medijske pismenosti, je napisao: „novi masovni mediji – film, radio, TV – su novi jezici, a njihova gramatika je još uvijek nepoznata.“ Medijska pismenost traži mogućnost davanja sposobnosti razumijevanja konzumentima medija ovaj novi jezik. I, naravno, odmah se postavlja pitanje zbog čega je potrebno biti medijski pismen: “Medijska (ne)pismenost je za manipulatore. Za ljude Medijska pismenost mora i bit će igračka – protiv manipulatora“ – (Sabahudin Hadžialić, 2015). Navedeni način inspirativno uobličava upravo teorijsko-hipotetički okvir kompletnog rada.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti” autor navodi kako danas, za razliku od vremena na koje su se obraćali marksisti svojevremeno, u vremenu visokih tehnologija i globalnog kapitalizma, ideje koje promovišu globalizaciju, digitalne tehnologije, i tržišno društvo bez ikakvih ograničenja djelovanja su postale preovladavajuće ideje – drugim riječima, koncepcije koje slijede interese vladajućih elita u globalnoj ekonomiji. Na koji način se to reflektira u tako malim, ali izuzetno podijeljenim društvima kao što je bosanskohercegovačko? Sociološki gledano, primjera je bezbroj. Pored preovladavajućih stavova od strane onih koji su na vlasti tu su i nemogućnost iskazivanja stavova „ostalih“, bez obzira bili oni nešto drugo do Bošnjaci(Muslimani), Srbi i/ili Hrvati već i određene grupe multikulturalista, feminista, LGBT populacije i širokog dijapazona podređenih grupa. Znači, ideologije su te koje proizvode odnose dominacije unutar arene gendeera, rase, etniciteta, seksualnosti...Feministkinje, ponovo – primjera radi, kriticiziraju seksističke ideologije unapređuju dominaciju muškaraca nad ženama na način propagiranja muške nadmoćnosti. Baudrillard koji naglašava da je simulacija danas organizacijski princip modernog društva a da to nije politička ekonomija. Autor ovog udžbenika slaže sa navedenim jer kako drugačije objasniti nebrojene slučajeve spaktakualrnih simulacija usvajanja zakona, budžeta, najava promjena u posljednjih dvadeset i pet godina u Bosni i Hercegovini gdje čitavo vrijeme simulišemo demokratiju, zaboravljajući da je demokratija procedura, a ovdje, na prostorima Bosne i Hercegovine je ona shvaćena kao neviđena prilika za manipulaciju vlašću i novcem, potpomognuta usvojenim zakonima koji ništa drugo ne realiziraju do podržavaju navedene simulacije, upravo na način kako to autor I objašnjava ovom poglavlju knjige.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ autor govori o način na koji medijska i kulturna industrija privlače svu našu pozornost te oblikuju našu svijest, način našeg mišljenja i vladanja te time utječu na socijalizaciju pojedinaca. I, naravno, postavlja se logično pitanje, da li novi mediji, odnosno mediji koji su obuhvatili i nadogradili sve medije koji su do sada postojali, mogu demokratizirati jedno društvo? Mnoštvo je kontroverzi oko navedenog pitanja a upravo najznačajniji protivnici činjenice da postoji pretpostavka demokratizacije društva upravo korištenjem digitalnih medija su oni koj naglašavaju da će to označiti upravo poraz čovjeka i prirodnih poredaka.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” izvršena je anketa novinara preko društvenih medija, kao i na koji način društveni mediji utiču na prirodu i način rada novinara, kako utiču na prirodu prikupljanja informacija, kvalitet medijskog opismenjavanja, ali i predstavljeni drugačiji pogledi na korištenje društvenih medija u medijskoj industriji, kao i način kako novinari u SAD-e koriste društvene medije uz predstavljanje Zaključaka uvodnog istraživanja i ankete. Za gotovo dvije decenije, Web je promijenio svijet i revolucionizirao način na koji se informacije pohranjuju, objavljuju, potražuju i konzumiraju. Povratni efekt se toliko proširio da to ne utiče samo na poslove i razvoj industrije već se pretače na politiku, medicinu, medije i prelama preko geografskih lokacija, kultunih granica i ultimativno, utiče na svakodnevni život ljudi. U ovom poglavlju se govori i o pravljenju razlike između društvenih medija i društvenih mreža. Dio ovog dijela knjige je bio fokusiran se na to kako društveni mediji i web 2.0 mijenjaju način na koji se vijesti prikupljaju, kako se izvještava uz pomoć takvih vijesti kao i o tome šta to znači za budućnost vijesti.
„Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“ (šesto poglavlje) gdje je, na osnovu autorovog analiziranog komparativnog dijela prve faze pripreme istraživanja, vidljivo odstupanje unutar određenih procenata, kako broja anketiranih, tako i procentualnog iznosa navedenog, no ni na koji način to nije uticalo na sveobuhvatnost planiranog istraživanja jer je, kako broj, obrazovanje, etnicitet, gender, ali i područje realizacije istraživanja bilo adekvatno obuhvaćeno unutar procenta/broja koji može zadovoljiti metodološke pretpostavke samog istraživanja: „Medijska pismenost i politička manipulacija - pozicije i opozicije u kontekstu razvoja i/ili sprečavanja razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti - komparativne prednosti i nedostaci Bosne i Hercegovine i Latvije.” Unutar induktivne metode istraživanja, a na osnovu povećanog broja istraženih slučajeva, sa sigurnošću mogu potvrditi kvalitet samog kvantitativnog istraživanja koji je zasnovan na procentu koji sa sigurnošću može biti metodološki kompetentan za donošenje odgovarajućih zaključaka, iako sam induktivni zaključak, generalno gledajući, može biti manje ili više vjerovatan.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ - autorovo istraživanje je pokazalo kako prednosti, tako i mane razumijevanja medijske pismenosti, ali je otvorilo neslućene mogućnosti ciljanih usmjerenja sa kojima autor, kako i sam najavljuje, namjerava raditi u nastavku u sljedećim izdanjima, usmjeren na fokus grupe konkretnih nadanja ka unaprijeđenju medijske pismenosti, od pojedinca do grupe, zasnovanim na kreaciji zdravog društva neposredne demokratske svijesti. Cilj je ne samo preuzimati i reproducirati informacije što ni u kom slučaju ne predstavlja ni obrazovanje, ali ni znanje, već više postaje neka vrsta zadovoljenja taštine, bivajući dijelom spektakla i/ili povodljive grupe koja potvrđuje (grupe na FB ili „following“ na Twitter-u). Mi, kao pojedinci, unutar medijske pismenosti pred sobom imamo cjeloživotno učenje i prilagođavanje vlastitog znanja ciljanim manipulacijama zadovoljenja političkih potreba bez obzira odakle dolaze i kamo idu. Autor hrabro i metodološki ispravno govori i o samoučenju, ali unutar sistema odgovarajuće oblika obrazovanja, vođeni pretpostavkama zadovoljenja opšteg dobra zasnovanog na sistemu konsensualne svijesti i kada je medijska pismenost u pitanju.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“ – autor tačno i jasno uobličava cilj medijskog opismenjavanja unutar svih pojavnosti ljudske egzistencije sa usmjrenjem izbjegavanja bilo kakvog oblika manipulacija gdje mora postojati obrazovanje nezavisnoga, kritičnoga, ali i neposredno i aktivnog građanina, koji svojim angažmanom, kroz kreiranje društva usmjerenog zdravoj, naprednoj svijesti dobrobiti društva kao cjeline opstaje i razvija se unutar inspiracijskog slobodumlja. Medijsko opismenjavanje mora imati aktivnu i angažiranu ulogu, kako institucionalnu, tako i vaninstitucionalnu u kreiranju pretpostavki oslobađanja društva od svih isključivosti koje mogu opterećivati jedno pluralističko društvo, omogučavajući da svi segment jednog društva budu neposredno uključeni u interakciju mogućih alternativnih oblika pojavnosti sa ciljem kreacija slobodnog i naprednog društva. Razvoj cjelokupnog društva mora uključiti sve dijelove jednog društva u borbi za demokratizaciju, jer medijski pismene ličnosti su usmjerene upravo tome – demokratskim pretpostavkama nadgradnje trenutnog nivoa svijesti ka uspješnijem, neposrednijem i iskrenijem obliku komuniciranja bez mogućih manipulatnih pretpostavki bilo kojeg dijela društva unutar razvojne budućnosti.
Na kraju ovog izdanja navedena je izdašna literatura, kao i vebografija meritornih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima po kojima se piše.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoškog aspekta, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su najprije objašnjeni osnovni pojmovi uz postepeno jednostavan, objedinjenjujući okvir koji daje komparativni pregled važnih tradicionalnih uvida kao i najnovije informacije, pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postepeno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline per se.
Prije svega, radi se o udžbeniku sa izuzetno visoko postavljenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja s kompleksnim, sveobuhvatnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućava čitaocu stjecanje osnovnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je orijentirano na potrebe studenata, odnosno korisna je u procesu visokoškolskog obrazovanja kao i osoba koje su angažirane u svim djelatnostima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima inspirativnu metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti odgovarajuih kritičkih opservacija u kritičkom “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija, a u skladu sa potrebama individue, ali i društva kao cjeline.
Na taj način, Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je pred nas predočio savremen i razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostoru Bosne i Hercegovine, uz komparativnu metodu istovjetne pojavnosti u Evropi, ali I svijetu.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te sveobuhvatnost unutar blizu 360 stranica objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled objedinjujućih znanja i vještina koje se proučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete u svijetu, ovaj udžbenik dati podršku dalnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes studenata svih nivoa studija, ali i istraživača van okvira ove visokoškolske ustanove. za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja, ali i vještina.
Teoretske sadržaje neprestano prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u realnom svijetu i daju itekako bitnu istorijsku dimenziju usmjerenu ka primjenljivosti u praksi.
Veći broj slika i tabela popraćen je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu studije i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe kao cjeline.
Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio mnoštvo literature (kako domaće, tako i strane, ali i meritorne online izvore) kao i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Pred nama je izuzetno vrijedan udžbenik koji predočava, na eksplicitno stručan način neposrednog sudionika realiteta u kreiranju razumijevanja o djelu, najvažnije savremene trendove u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti. Koristeći ranija saznanja, suštinu opsežnosti je fokusirao ka razvoju savremene teorije primjenjujući razumijeanje, polazeći, ne jednom od vlastitih, neposrednih, primjera akcije i djelovanja kada je medijsko opismenjavanja u pitanju i na svjetskom nivou. Dovoljno je samo pogledati autorov dosadašnji opus u novinarstvu, književnosti i nauci, kako kod nas, tako i na svjetskom nivou, i sve će nam se samo kazati.
1. Podaci o recenzentu
Ime i prezime: Nenad Novaković
Nastavno-naučno odnosno naučno zvanje: Prof.dr.sc.
Matična ustanova: Fakultet medija i komunikacija, Internacionalni univerzitet Travnik
2. Podaci o recenziranom rukopisu
Ime i prezime autora: Doc. dr. Sabahudin Hadžialić
Naslov: Medijska pismenost vs. Političke manipulacije
Vrsta rukopisa: štampana slova
Oblast za koju je rukopis namijenjen: Mediji, komunikacije, novinarstvo, odnosi s javnošću
Obim rukopisa (broj stranica, poglavlja, slike, dijagrami, tabele i sl.):
- Broj stranica – 360;
- Broj poglavlja – 12;
- Broj slika – 18;
- Broj dijagrama – 21;
- Broj tabela – 25.
3. Mišljenje o rukopisu (u kojoj je mjeri riječ o izvornom djelu, zasnovanom na uvidima u dostignuća savremene nauke i postoje li djela sličnog sadržaja i kvaliteta, odgovara li rukopis sadržajno i metodički oblasti za koju je namijenjen, postoji li popis literature i koliko je aktuelan, jesu li terminologija, mjerne jedinice i sl. usklađeni sa postojećim propisima, da li je rukopis iznesen pregledno i jasno (u konceptualnom i jezičkom smislu).
Udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ se sastoji od osam poglavlja – Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam; Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir; Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti; Nove tehnologije i medijska pismenost; Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije; Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti i Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja.
U prvom poglavlju „Uvodna razmatranja – pismenost, manipulacija, pluralizam“, već u uvodnom dijelu autor naznačava politički pluiralizam modernog bosanskohercegovačkog društva kao prednost usmjerena kvalitetnom razvoju konsocijacijske svijesti svih njenih građana i naroda, ali samo pod uslovom da se, u kontekstu razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti, zajedničkim, usaglašenim naporima svih subjekata koji kreiraju bosanskohercegovačku stvarnost, pronađe modus vivendi koji nijednoga trenutka neće narušavati pravo drugoga i drugačijeg na vlastitu opstojnost i pojavnost unutar društva. Polazi od hipoteze da sloboda drugih i drugačijih prestaje onoga trenutka kada „moja“ sloboda ugrožava slobodu drugoga i drugačijeg. Značaj interakcije medijske pismenosti i političke manipulacije ogleda se unutar mnoštva metodoloških pretpostavki koje su usmjeravale realizaciju istraživanja – korištenje konkretnih usmjerenja kada se govori o deset strategija manipulacije; na koji način uobličeni društveno-politički sistem u zemljama analize utiče na odnos medijske pismenosti i politike manipulacije; odnos informacijske pismenosti (kao šireg pojma) i news pismenosti (kao užeg pojma) unutar političke manipulacije; višedimenzionalnost medijske pismenosti: Vještine uspješnog kritičkog korištenja medija na medijskom nivou i Vještine uspješnog kritičkog korištenja novih medija – interneta prije svega na novomedijskom nivou; procjena nivoa razvijenosti društva unutar navedenih hipoteza medijske pismenosti i političke manipulacije kroz postojanje dvosmjerne uzročno-posljedične veze unutar samog društva; procjena znanja o nivou dostignutih sloboda kada je u pitanju odnos sile argumenta i argumenta sile – odnosno (ne)postojanje društvenog dijaloga koji uključuje veći (ili manji) broj kompetentnih učesnika; Info o uticaju medija u kreiranju medijske (ne)pismenosti; Info o odnosu obrazovnog sistema i medijske (ne)pismenosti; Info o utcijau nevladinog sektora na uobličavanje medijske (ne)pismenosti; Institucije političkog odlučivanja i medijske (ne)pismenosti i održavanje status quo ili kreacija zdravog društva – modaliteti razvoja medijske pismenosti.
U drugom poglavlju „Uvodna razmatranja – teorijsko-hipotetički okvir“ autor objašnjava da je tokom Gutenbergovog vremena i onoga što je slijedilo navedenom – pismenost značila – sposobnost čitanja i pisanja, i to je bio fokus ne samo obrazovanja već i političara, društvenih reformatora i filozofa. Opismenjena populacija, sa mnoštvom razloga, je mogla tražiti informacije, bivajući informisana o svakodnevnim vijestima, komunicirala sa drugima, kao i donositi odgovarajuće odluke, zasnovane na informacijama, po pitanju svakodnevnog života. Na osnovu rečenog, pismene osobe su bili bolji građani, roditelji i radnici. Kako je tokom XX vijeka opismenjavanje raslo širom svijeta, pojavio se novi osjećaj kako nije samo dovoljno znati pisati i čitati. U svijetu gdje mediji dominiraju, pojedinac mora biti u mogućnost da razumije, sortira i analizira informaciju koja mu je potrebna unutar smeća kojim je bombardiran svakog dana (preko Mreže i ostalih masovnih medija). U drugoj polovini XX vijeka, konačno je dato i ime vještini znanja koja se odnosi na sposobnost da se dekodiraju i procesuiraju poruke i simboli prenošeni preko medija: medijska pismenost. Prema National Association for Media Literacy (NAMLE), osoba koje je medijski pismena je sposobna da pristupi, analizira, procjeni, i komunicira informacijama. John Culkin, pionir unutar medijske pismenosti, je napisao: „novi masovni mediji – film, radio, TV – su novi jezici, a njihova gramatika je još uvijek nepoznata.“ Medijska pismenost traži mogućnost davanja sposobnosti razumijevanja konzumentima medija ovaj novi jezik. I, naravno, odmah se postavlja pitanje zbog čega je potrebno biti medijski pismen: “Medijska (ne)pismenost je za manipulatore. Za ljude Medijska pismenost mora i bit će igračka – protiv manipulatora“ – (Sabahudin Hadžialić, 2015). Navedeni način inspirativno uobličava upravo teorijsko-hipotetički okvir kompletnog rada.
U trećem poglavlju „Alternativni oblici pojavnosti medijske pismenosti u obrazovnom procesu – ideologija manipulacije ili manipulacija ideologije; Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti” autor navodi kako danas, za razliku od vremena na koje su se obraćali marksisti svojevremeno, u vremenu visokih tehnologija i globalnog kapitalizma, ideje koje promovišu globalizaciju, digitalne tehnologije, i tržišno društvo bez ikakvih ograničenja djelovanja su postale preovladavajuće ideje – drugim riječima, koncepcije koje slijede interese vladajućih elita u globalnoj ekonomiji. Na koji način se to reflektira u tako malim, ali izuzetno podijeljenim društvima kao što je bosanskohercegovačko? Sociološki gledano, primjera je bezbroj. Pored preovladavajućih stavova od strane onih koji su na vlasti tu su i nemogućnost iskazivanja stavova „ostalih“, bez obzira bili oni nešto drugo do Bošnjaci(Muslimani), Srbi i/ili Hrvati već i određene grupe multikulturalista, feminista, LGBT populacije i širokog dijapazona podređenih grupa. Znači, ideologije su te koje proizvode odnose dominacije unutar arene gendeera, rase, etniciteta, seksualnosti...Feministkinje, ponovo – primjera radi, kriticiziraju seksističke ideologije unapređuju dominaciju muškaraca nad ženama na način propagiranja muške nadmoćnosti. Baudrillard koji naglašava da je simulacija danas organizacijski princip modernog društva a da to nije politička ekonomija. Autor ovog udžbenika slaže sa navedenim jer kako drugačije objasniti nebrojene slučajeve spaktakualrnih simulacija usvajanja zakona, budžeta, najava promjena u posljednjih dvadeset i pet godina u Bosni i Hercegovini gdje čitavo vrijeme simulišemo demokratiju, zaboravljajući da je demokratija procedura, a ovdje, na prostorima Bosne i Hercegovine je ona shvaćena kao neviđena prilika za manipulaciju vlašću i novcem, potpomognuta usvojenim zakonima koji ništa drugo ne realiziraju do podržavaju navedene simulacije, upravo na način kako to autor I objašnjava ovom poglavlju knjige.
U četvrtom poglavlju „Funkcija medija kao kulturno socijalizacijskog agenta u razvoju zdravog društva neposredne demokratske svijesti“ autor govori o način na koji medijska i kulturna industrija privlače svu našu pozornost te oblikuju našu svijest, način našeg mišljenja i vladanja te time utječu na socijalizaciju pojedinaca. I, naravno, postavlja se logično pitanje, da li novi mediji, odnosno mediji koji su obuhvatili i nadogradili sve medije koji su do sada postojali, mogu demokratizirati jedno društvo? Mnoštvo je kontroverzi oko navedenog pitanja a upravo najznačajniji protivnici činjenice da postoji pretpostavka demokratizacije društva upravo korištenjem digitalnih medija su oni koj naglašavaju da će to označiti upravo poraz čovjeka i prirodnih poredaka.
U petom poglavlju „Nove tehnologije i medijska pismenost” izvršena je anketa novinara preko društvenih medija, kao i na koji način društveni mediji utiču na prirodu i način rada novinara, kako utiču na prirodu prikupljanja informacija, kvalitet medijskog opismenjavanja, ali i predstavljeni drugačiji pogledi na korištenje društvenih medija u medijskoj industriji, kao i način kako novinari u SAD-e koriste društvene medije uz predstavljanje Zaključaka uvodnog istraživanja i ankete. Za gotovo dvije decenije, Web je promijenio svijet i revolucionizirao način na koji se informacije pohranjuju, objavljuju, potražuju i konzumiraju. Povratni efekt se toliko proširio da to ne utiče samo na poslove i razvoj industrije već se pretače na politiku, medicinu, medije i prelama preko geografskih lokacija, kultunih granica i ultimativno, utiče na svakodnevni život ljudi. U ovom poglavlju se govori i o pravljenju razlike između društvenih medija i društvenih mreža. Dio ovog dijela knjige je bio fokusiran se na to kako društveni mediji i web 2.0 mijenjaju način na koji se vijesti prikupljaju, kako se izvještava uz pomoć takvih vijesti kao i o tome šta to znači za budućnost vijesti.
„Istraživanje – na primjeru studije slučaja – komparativne prednosti i nedostaci BiH i Latvije“ (šesto poglavlje) gdje je, na osnovu autorovog analiziranog komparativnog dijela prve faze pripreme istraživanja, vidljivo odstupanje unutar određenih procenata, kako broja anketiranih, tako i procentualnog iznosa navedenog, no ni na koji način to nije uticalo na sveobuhvatnost planiranog istraživanja jer je, kako broj, obrazovanje, etnicitet, gender, ali i područje realizacije istraživanja bilo adekvatno obuhvaćeno unutar procenta/broja koji može zadovoljiti metodološke pretpostavke samog istraživanja: „Medijska pismenost i politička manipulacija - pozicije i opozicije u kontekstu razvoja i/ili sprečavanja razvoja zdravog društva neposredne demokratske svijesti - komparativne prednosti i nedostaci Bosne i Hercegovine i Latvije.” Unutar induktivne metode istraživanja, a na osnovu povećanog broja istraženih slučajeva, sa sigurnošću mogu potvrditi kvalitet samog kvantitativnog istraživanja koji je zasnovan na procentu koji sa sigurnošću može biti metodološki kompetentan za donošenje odgovarajućih zaključaka, iako sam induktivni zaključak, generalno gledajući, može biti manje ili više vjerovatan.
Sedmo poglavlje „Smjernice za unaprjeđenje medijske pismenosti“ - autorovo istraživanje je pokazalo kako prednosti, tako i mane razumijevanja medijske pismenosti, ali je otvorilo neslućene mogućnosti ciljanih usmjerenja sa kojima autor, kako i sam najavljuje, namjerava raditi u nastavku u sljedećim izdanjima, usmjeren na fokus grupe konkretnih nadanja ka unaprijeđenju medijske pismenosti, od pojedinca do grupe, zasnovanim na kreaciji zdravog društva neposredne demokratske svijesti. Cilj je ne samo preuzimati i reproducirati informacije što ni u kom slučaju ne predstavlja ni obrazovanje, ali ni znanje, već više postaje neka vrsta zadovoljenja taštine, bivajući dijelom spektakla i/ili povodljive grupe koja potvrđuje (grupe na FB ili „following“ na Twitter-u). Mi, kao pojedinci, unutar medijske pismenosti pred sobom imamo cjeloživotno učenje i prilagođavanje vlastitog znanja ciljanim manipulacijama zadovoljenja političkih potreba bez obzira odakle dolaze i kamo idu. Autor hrabro i metodološki ispravno govori i o samoučenju, ali unutar sistema odgovarajuće oblika obrazovanja, vođeni pretpostavkama zadovoljenja opšteg dobra zasnovanog na sistemu konsensualne svijesti i kada je medijska pismenost u pitanju.
Osmo poglavlje „Ciljevi medijskog opismenjavanja – zaključna razmatranja“ – autor tačno i jasno uobličava cilj medijskog opismenjavanja unutar svih pojavnosti ljudske egzistencije sa usmjrenjem izbjegavanja bilo kakvog oblika manipulacija gdje mora postojati obrazovanje nezavisnoga, kritičnoga, ali i neposredno i aktivnog građanina, koji svojim angažmanom, kroz kreiranje društva usmjerenog zdravoj, naprednoj svijesti dobrobiti društva kao cjeline opstaje i razvija se unutar inspiracijskog slobodumlja. Medijsko opismenjavanje mora imati aktivnu i angažiranu ulogu, kako institucionalnu, tako i vaninstitucionalnu u kreiranju pretpostavki oslobađanja društva od svih isključivosti koje mogu opterećivati jedno pluralističko društvo, omogučavajući da svi segment jednog društva budu neposredno uključeni u interakciju mogućih alternativnih oblika pojavnosti sa ciljem kreacija slobodnog i naprednog društva. Razvoj cjelokupnog društva mora uključiti sve dijelove jednog društva u borbi za demokratizaciju, jer medijski pismene ličnosti su usmjerene upravo tome – demokratskim pretpostavkama nadgradnje trenutnog nivoa svijesti ka uspješnijem, neposrednijem i iskrenijem obliku komuniciranja bez mogućih manipulatnih pretpostavki bilo kojeg dijela društva unutar razvojne budućnosti.
Na kraju ovog izdanja navedena je izdašna literatura, kao i vebografija meritornih autora i izdavača koji su pravilno navedeni u skladu sa normama i pravilima po kojima se piše.
4. Zaključak i ocjena (izjavu o tome da li rukopis ispunjava u potpunosti ili djelimično zahtjeve nastavno-naučne literature za navedenu naučnu/umjetničku oblast, prijedlog za eventualne potrebne ispravke i promjene u rukopisu, završnu ocjena s preporukom za objavljivanje ili neobjavljivanje rukopisa kao univerzitetskog izdanja Internacionalnog univerziteta Travnik).
Sa pedagoškog aspekta, udžbenik „Medijska pismenost vs. političke manipulacije“ kreiran je na način da su najprije objašnjeni osnovni pojmovi uz postepeno jednostavan, objedinjenjujući okvir koji daje komparativni pregled važnih tradicionalnih uvida kao i najnovije informacije, pronalaske i pristupe, a zatim se čitaoca postepeno uvodi u sve složeniju problematiku medijske pismenosti kao naučne discipline per se.
Prije svega, radi se o udžbeniku sa izuzetno visoko postavljenim ciljem, a taj cilj je, upoznati čitatelja s kompleksnim, sveobuhvatnim sadržajem medijske pismenosti. Knjiga omogućava čitaocu stjecanje osnovnih informacija iz područja medijske pismenosti. Iz tih razloga djelo je orijentirano na potrebe studenata, odnosno korisna je u procesu visokoškolskog obrazovanja kao i osoba koje su angažirane u svim djelatnostima neposredno vezanim za medije, komunikacije, novinarstvo i odnose sa javnošću..
Autor je uobličio metodologiju kako prenijeti studentima inspirativnu metodološku osnovu razvoja medijske pismenosti, i objasnio kako se medijska pismenost razvila iz potrebe za razumijevanjem pojavnosti odgovarajuih kritičkih opservacija u kritičkom “čitanju” medija i odabiru odgovarajućih izvora informacija, a u skladu sa potrebama individue, ali i društva kao cjeline.
Na taj način, Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je pred nas predočio savremen i razumljiv analitički okvir za rasvjetljavanje određenih problema u razumijevanju i razvoju medijske pismenosti na prostoru Bosne i Hercegovine, uz komparativnu metodu istovjetne pojavnosti u Evropi, ali I svijetu.
S obzirom na primijenjenu metodologiju i metodiku izlaganja, odnosno objašnjavanja materije prikazane u ovom udžbeniku te sveobuhvatnost unutar blizu 360 stranica objašnjavanja ključnih pojmova i suštine metodološkog prostupa uobličavanju studijskog razumijevanja medijske pismenosti predlažem da se ovo djelo kategorizira kao naučno djelo. Djelo pruža pregled objedinjujućih znanja i vještina koje se proučavaju unutar razumijevanja medijske pismenosti unutar svih smjerova pri Fakultetu za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik gdje će, po uzoru na najbolje fakultete u svijetu, ovaj udžbenik dati podršku dalnjoj kvalitetnoj izdavačkoj djelatnosti.
Ova knjiga uključuje brojne specijalizirane elemente učenja koji će održati interes studenata svih nivoa studija, ali i istraživača van okvira ove visokoškolske ustanove. za izloženi sadržaj i doprinijeti postignuću standarda znanja, ali i vještina.
Teoretske sadržaje neprestano prate analize slučajeva koji daju jednu novu projekciju obuhvaćenu prethodnim poglavljima, ilustriraju primjenu u realnom svijetu i daju itekako bitnu istorijsku dimenziju usmjerenu ka primjenljivosti u praksi.
Veći broj slika i tabela popraćen je opisima koji potkrepljuju raspravu u glavnom tekstu studije i od pomoći su čitaocima u shvaćanju i sagledavanju građe kao cjeline.
Pri kreiranju ovog udžbenika autor je koristio mnoštvo literature (kako domaće, tako i strane, ali i meritorne online izvore) kao i popratnog materijala koju je na odgovarajući način citirao.
Pred nama je izuzetno vrijedan udžbenik koji predočava, na eksplicitno stručan način neposrednog sudionika realiteta u kreiranju razumijevanja o djelu, najvažnije savremene trendove u razvoju i razumijevanju medijske pismenosti. Koristeći ranija saznanja, suštinu opsežnosti je fokusirao ka razvoju savremene teorije primjenjujući razumijeanje, polazeći, ne jednom od vlastitih, neposrednih, primjera akcije i djelovanja kada je medijsko opismenjavanja u pitanju i na svjetskom nivou. Dovoljno je samo pogledati autorov dosadašnji opus u novinarstvu, književnosti i nauci, kako kod nas, tako i na svjetskom nivou, i sve će nam se samo kazati.
Announcement in Eurasia Review, USA on 27.3.2018
Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo (i/ili Dr. Wagnera 18, 70230, Bugojno), Bosna i Hercegovina. Kontakt +387 63 111 052 i/ili [email protected]
|
Istaknuti samostalni umjetnik Rješenjem (Broj: 12-40-14384/16)
Ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo od 19.2.2016. Istaknuti samostalni umjetnik od 1.1.2009 također odlukom nadležnog Ministarstva |
Prominent self sustained artist through Decision (No: 12-40-14384/16)
by the Minister of culture and sport of Canton Sarajevo since 19.2.2016. Prominentn self sustained artist as of 1.1.2009 also by the decision of authorized Ministry |
| registar_istaknutih_samostalnih_umjetnika_2018.pdf |
